Početna Članci Duhovnost i psihologija Velovi umiranja - kako mi je ayahuaska skidala maske?

Velovi umiranja - kako mi je ayahuaska skidala maske?

Datum objave: 17.02.2020

Prije dvije godine popila sam prvi put malu čašicu mješavine tih dviju biljaka, ayahuaske i čakrune.

Prva ti pomaže da se iscijeliš osvjetljavajući te iznutra a druga ti pomaže da imaš vizije. Njihov spoj dovodi te u stanje promijenjene svijesti. Svatko će ti ispričati drugačiju priču o tome kako to izgleda. 

Kad je jednom uzmeš imat ćeš ekskluzivu, jer će tvoja priča biti jedinstvena, samo za tebe. Ona mi je pomogla da shvatim da je priča svakog od nas jedinstvena i da je ljepota upravo  u tome. 

Poželjela sam napisati svoje iskustvo jer sam, između ostaloga, shvatila koliko su mi pomogla iskustva onih koji su pisali ovakve priče i objavljivali ih. Dojmovi koji su te priče ostavljale u meni, bili su snažni i intrigirajući.

Namjera je jedna od bitnih stvari koju trebaš ponijeti sa sobom na ceremoniju s ayahuaskom. S njom daješ fokus onom dijelu sebe kojeg želiš iscijeliti, bez obzira da li je on duhovne ili fizičke ili bilo koje druge prirode.  

Svakoga dana padala mi je na pamet neka nova namjera. Kada sam došla do petnaeste, odlučila sam ih svesti na jednu jedinu koja će na neki način sadržavati sve njih. 

Zamolila sam je da mi pokaže mene unutra, moje blokade, te da mi pomogne da prihvatim sebe.

Popriličan sam zalogaj zagrizla i bome, ostatke još uvijek žvačem.

Jedna od najljepših stvari koju sam naučila uz njenu pomoć je to što mi je "neizvjesnost" postala izazovom i sasvim prirodna stvar. 

Neizvjesnost uglavnom predstavlja nešto nepoznato, a nepoznato ulijeva strah. Tako nam se život odvija u više ili manje poznatim razmišljanjima i načinima na koji djelujemo ili ne djelujemo. Svakako, najveći strah nam ulijeva putovanje unutar sebe. 

Imala sam neko duboko poštovanje prema duhu te biljke i prije nego li sam je prvi put pila. Primijetila sam to, ali nisam mogla odgonetnuti zbog čega je tako. Nakon te prve noći postalo mi je jasno zašto sam poštivala nekoga koga nikad nisam vidjela. I zašto sam joj vjerovala bez obzira što nisam znala kamo će me odvesti i što će mi pokazati.

Od te noći svijet biljaka potpuno drugačije doživljavam. One me zaustavljaju u trenutku, u osjećaju radosti postojanja svega što jest, jer to što ovdje jest nije samo "lijepo" ili samo "ružno".

Peruanski šaman i Peruanska tradicija. 

Obukla sam bijele hlače i bijelu vestu, čiste raspuštene kose s jednom pletenicom kojom sam uplela  šiške imajući osjećaj da sam odgrnula zavjesu sa svog lica. Svaka tradicija ima neke svoje posebnosti u kojima se razlikuju. Međutim, duh ayahuaske uvijek ima istu misiju, da te povede na putovanje za koje si spreman a da ni sam/a ne znaš da jesi.

Našla sam svoje mjesto u velikoj dvorani i udobno se smjestila na madracu. Ponijela sam dovoljno pokrivala da mi ne bude hladno. 

Cijelo moje tijelo iznutra je drhtalo. Osjećala sam zahvalnost što sam tu ali i strah od suočavanja sa sobom.

Ispoštovala je moju želju i povela me na put kroz tunele mojih dubokih emocija i osjećaja. Kroz cijelo tijelo mi ih je pokazivala, kroz tisuće slika sjećanja koje je spojila u jednu veliku sliku o meni. Tu sliku koju je "ego gradio o meni" trebala sam pogledati širom otvorenog srca, jedino tako sam se mogla vidjeti. Bio je to jedini način da prihvatim sebe bez osuđivanja, krivnji, očekivanja. Gledanje u tu sliku donosio mi je nepodnošljivu duševnu i emocionalnu bol sve dok  nisam opustila tijelo i dozvolila da se u njemu događaju senzacije. 

Tada bih ulazila u sadašnji trenutak u kojem sam riječi izgovarala iz srca i puštala da budem to što zaista jesam i da volim sebe baš takvu. Nije me bilo strah što se pokazujem, moja ranjivost tada nije izgledala kao slabost. Postalo mi je još puno jasnije kako pokazivanje istinskih emocija oslobađa moje srce. Također mi je postalo jasnije kako doći do dubokih emocija. Znala sam da neće biti lako doći do njih i pogledati u onaj dio sebe kojeg ne voliš.

Očekivati od ayahuaske da će te iscijeliti u jednoj ili dvije noći velika je zabluda. 

Ona mi je pokazivala sve ono što sam držala svojim slabostima, suočavala me s njima, sve dok nisam shvatila na koji način sebe u svakodnevnom životu sabotiram. Bilo je puno trenutaka u kojima sam pružala otpore vidjeti tu mračnu stranu sebe, a tko bi to želio, ali znala sam da je to jedini put. 

Takvi trenuci su bili najvažniji, jer tada je na meni bilo da prihvatim sve to što vidim i osjećam, i tako dozvolim energiji života da poteče. Mogla bih reći da te ona usmjerava da nađeš svoju snagu i uzmeš stvari u svoje ruke. I jako ti daje do znanja da ti je u životu upravo onako kako sam/a učiniš. Patit ćeš i boljet će te sve dok pokušavaš nekome zakačiti dio svoje odgovornosti za ono što ti se događa u životu. Zato je najbolje pustiti joj da ti pokazuje što tvoj um misli o tebi. Ali neće ti ona pokazivati samo ono od čega bježiš. Ako joj se pustiš, pokazat će ti i tvoju suštinsku prirodu, dotaći će te u čistu ljubav od koje si sastavljen/a. Tada taj osjećaj zauvijek ostaje u tebi, samo ga ti trebaš poslije njegovati integrirajući sve one smrznute emocije nazad u cjelinu. Jedino na taj način ideš dalje.

Društvo u kojem živimo uvijek prednost daje umu, nažalost.

Tijelo je naša kuća u kojem je sve smješteno, sve emocije, sva sjećanja, sve traume, instinkti i intuicija. Ono je poput sata, sve je u njemu usklađeno i sinkronizirano. Međutim, vremenom se odvojimo od njega i prestanemo ga doživljavati. Više ne vjerujemo svojim instinktima jer ih ne osjećamo. Ne prepoznajemo intuiciju u tijelu već samo mislimo da je razumijemo, a ne vidimo da nas um vrti oko malog prsta. 

Spojiti se s tijelom znači čuti što ti ono poručuje i dozvoliti mu da te vodi.  Teško je opisati taj osjećaj, vrlo je jednostavan jer u tijelu nema dileme kao u umu. Tada vrlo dobro znaš što treba učiniti i ne pitaš se zašto. Svatko je barem jednom u životu imao onaj osjećaj kada te nešto vuče da napraviš baš tako ili odeš baš tamo, a da ni sam/a ne znaš zašto. U tim trenucima smo prepušteni struji života i tada osjećamo život u svakoj stanici. 

Aya je svu moju pažnju usmjerila na tijelo u kojem stanuju sve smrznute emocije ali i one lijepe, te na um koji mahnito divlja, kao i na sve ostale akcije koje su se u meni odvijale.... Upravo gledajući u njih polako sam počela doživljavati i osjećati sebe. 

Shvatila sam koliko je važno imati dobar fokus, ali bez opuštenog tijela fokus je nemoguća misija. 

U trenucima kad mi je bilo teško fokusirala sam se na dah dok nisam shvatila da ni disanje ne pomaže dok ne počnem opuštati tijelo. 

To opuštanje učila sam postupno i činilo se kao da otkrivam dijelove sebe koji su bili smrznuti, što do tada uopće nisam primjećivala. 

Kada opustiš tijelo oslobađaš put energiji i ona tada nesmetano teče, hrani te i daje ti snagu.

S ayom sam počela osjećati da mogu puno više od onoga što trenutno mislim i radim. 

Veo po veo iluzija je nestajao, dio po dio identiteta je umirao. 

Činilo mi se da umirem i nestajem u tim trenucima.

Pitala sam se tko sam ja uopće bez svih tih maski i uloga.

Umiranje identiteta je zapravo puštanje ovisnosti od uloga i slika koje gradimo o sebi vjerujući da tako postajemo "savršeniji" i prihvaćeniji. Sljubljeni smo s tim slikama poput izvrsnog glumca na kazališnim daskama koji uživljeno izgovara dobro naučeni scenarij. Mahnito presvlačimo kostime - od žrtvi, preko spasitelja i nasilnika, do pseudoautoriteta, roditelja, ljubavnika... bez trenutka predaha. 

Sledila sam se u ogromnosti praznine .

Kada sam prvi puta pila ayu, odvela me u ogromnu prazninu unutar mene. Bilo je nepodnošljivo jer sam se gubila u tolikoj količini prostora koji nije bio omeđen, bio je bez kraja i početka. Činilo mi se kao da nestajem ili ne postojim. Na trenutke je izgledalo da gledam u vlastito ludilo, ili još bolje, shvatila sam kako ludilo izgleda.

Jednom je šaman došao do mene i počeo na španjolskom izgovarati molitve, istovremeno mašući lišćem. Svaki njegov pokret stvarao je u meni još veću agoniju. Iako sam znala da mi pomaže, tjerajući me da se prepustim i dozvolim da iz mene izađu tuge, krivnje i strahovi, htjela sam da prestane i ode. Boljeli su me vlastiti otpori. Čvrsto sam držala te emocije i krila ih od sebe same. Prepuštanje je  za mene značilo pokazivanje, razodijevanje, potonuće i nestajanje....umiranje.

Um je tražio načine kako da se izbavim iz tog stanja, ali uzalud, bio je totalno beskoristan. Štoviše, samo je još više otežavao. Bez prestanka sam  imala osjećaj da padam u nesvijest, ali nikako da se to dogodi, kao da se rušim u bezdan. Zatim sam se opet vraćala na neki početak, izgledao je kao rub Svemira na kojem stojim ili poput nekog okvira od vrata koji visi u „nigdje bez ničega”. Tako mi se činilo jer mi je bio potreban neki rub za kojeg ću se uhvatiti ili nasloniti. Užasavala me je pomisao da se bacim u tu ogromnost praznine, jednostavno da se pustim. Tamo je sve bilo nepoznato i zastrašujuće. Kao i u životu.

Taj oslonac kojeg sam tražila nije bio nigdje izvana, nego unutra, u meni.

Ayahuaska te vuče unutra da oslonac sam/a nađeš, pojačavajući tvoje emocije kroz vrlo potencirane osjećaje, sve dok ne dozvoliš tim strahovima da budu tu, jer jesu tu, bez obzira koliko mi željeli da ne budu.

Pogledati u njih i prigrliti ih s ljubavlju značilo je otvoriti vrata srca. Tada strahovi nestaju, ali ne zato jer je to neka metoda koja ih briše, jer nema metode. Ti strahovi su proizvod tvog uma kojim upravljaju tvoji programi nastali iz trauma. I tada je jasno kao dan da strahove stvara um. Počinješ razumijevati kako um funkcionira.

Prepuštajući se, ulazila sam u polje ljubavi, duboke ispunjenosti životom, sve dok nisam u svakoj stanici svoga tijela osjetila da sam ja život sam.

Shvatila sam da nisam samo dio cjeline, nego cjelina, osjećala sam to u svom biću. Vlastita koža me nije dijelila od postojanja. Tada sam prvi put znala da sam istinski lijepa. Tu ljepotu sam vidjela u svemu što me okružuje ali vidjela sam i sve ono što ljude prijeći da budu takvi. Mnogo strahova, srama, krivnji, ovisnosti koji se preruše u ljubomore, pohlepe, zamjeranja, osuđivanja, ogovaranja......

Bježeći od sebe, bježimo od ostalih, istovremeno ih tjerajući da trče za nama. I svi to radimo jedni drugima, a nismo toga svjesni.

Pravo obilje i bogatstvo nalaze se u srcu.

Kada otvoriš vrata srca otvorio/la si cijeli Svemir.

Tada se prestaješ bojati praznine i nepoznatih prostranstava.

To stanje ne vodi u euforiju, niti tu ima ičeg senzacionalnog. Um je taj koji voli senzacije i drame.

Kada odlučiš poći na „dejt” s ayom, odlučio/la si poći na zanimljivo duže putovanje. A najbolje od svega je što nema povratnih karata, već samo u jednom smjeru i to prema nepoznatom.

Jednom kada vidiš neke stvari u sebi, ne možeš ih tek tako izbrisati gumicom, možeš samo ići dalje i spajati ostale kockice koje pronalaziš. Na taj način spoznavajući sebe, spoznat ćeš ne samo kako svijet funkcionira, spoznat ćeš Život s velikim slovom Ž. A Život si ti sam/a i sve oko tebe je Život.

Vrlo je važno između ceremonija integrirati ono što se prolazilo tijekom tih nekoliko noći, uzimajući ayahuasku. Ništa se samo od sebe ne događa. Jedino ti možeš nešto učiniti.

Integrirati znači pripojiti nazad ono što se iz bilo kojeg razloga odvojilo. A puno toga je rascjepkano u nama. Mnoštvo komadića nosimo u sebi, koje opet treba spojiti ili vratiti cjelini.

Integracija je vrlo zanimljiva tema o kojoj bih rado pisala, osobito o integraciji nakon ayahuaske.

Ayahuaska mi je pomogla da odem dalje i dublje u mojem profesionalnom radu kao terapeutkinji.

Razumijevajući sebe, prolazeći kroz sve te procese razotkrivanja, danas još bolje razumijem ljude koji me okružuju i koji mi dolaze na terapije.

Majka Ayahuaska mi pokazuje mekanu žensku energiju koju podržava muška energija u meni, kada sam u ravnoteži. Ona mi je pokazala nježnu, ljubavnu i snažnu ženu, da bih mogla još bolje vidjeti muškarca preko puta sebe. Otkrivajući sebe puno bolje vidim svog partnera i svoju djecu.

Postoje mnogi načini koji nam pomažu da dođemo do istinskog sebe. Ayahuaska je na planeti tisućama godina i sada je došla u moj život. Mogla je samo proći nezapažena kao i mnoge druge stvari. Ali nije.

I sretna sam zbog toga.

Autor: Sanja Rajković ([email protected])

FOTO: Alan E
Licenca: https://creativecommons.org/licenses/by/2.0/