Početna Članci Duhovnost i psihologija Tajanstvena povijest drevne grčke duhovnosti

Tajanstvena povijest drevne grčke duhovnosti

Datum objave: 18.02.2021

Grčka filozofija je imala veliki utjecaj na zapadnu kulturu.  Mnogi od starogrčkih filozofa imali su ideje i načela vrlo slična vedskim. Jedan od najranijih, Pitagora (582.-507. BC), stoljeće prije Sokrata, učio je da duša kroz mnoge živote luta u ovoj materijalnoj kreaciji te  živi čak i u biljnim i životinjskim tijelima. Njen cilj je, prema Pitagori, dosegnuti oslobođenje od reinkarnacijskoga kruga rađanja i umiranja, a to može kroz plemenite i uzvišene djelatnosti. Takve djelatnosti će dušu uskladiti s Bogom i dovesti do oslobađanja. Ovo učenje identično je s vedskim.

Za staru Grčku se smatra da je dala temelje današnjem izgledu europske kulture.

Drevni grčki filozof i pisac, Aratos (310.-245. BC), priča o zviježđu Djevici (Virgo). Kaže da je ona možda pripadala rasi zvijezda, praprecima drevnih zvijezda.  U iskonska vremena, ili zlatno doba, živjela je među ljudima kao otjelovljenje pravde i navodila ih je da se priklanjaju istini.  U to doba ljudi su živjeli mirno, bez licemjerja i svađe.  Nakon toga, u srebrno doba, sakrila se u planine, ali bi se povremeno spuštala da bi izgrdila ljude za njihove zle načine djelovanja. Konačno, došlo je brončano doba. Ljudi su izumili mač, i „kušali su kravlje meso, prvi koji su to učinili.“  Tada je Djevica „odletjela na nebesa“, što znači da je otišla u nebeski svijet.

U vedskoj književnosti, također, zvijezde nisu beživotne usijane mase. Zvijezde su osobe, ali ograničena ljudska vizija vidi samo njihov sjajeći, vatreni aspekt očitovan u našoj dimenziji.

Također, i u vedskoj se literaturi vrijeme sastoji od različitih ciklusa ili doba (yuga), koji se ponavljaju tokom svemirskog života. Četiri osnovna ciklusa su zlatno doba (satya-yuga), srebrno doba (treta-yuga), brončano (dvapara-yuga) i željezno (kali-yuga). Počevši od najnaprednijeg doba, satya-yuge, kada su ljudske osobine vrlo uzvišene i napredne u svakom pogledu, nivo ljudskih osobina opada sa svakim narednim dobom. Definitivna potvrda da je počelo doba kali jest ljudsko upuštanje u ubijanje i jedenje mesa krave, životinje koja im ore žitna polja i hrani ih mlijekom. Zbog te djelatnosti ljudi u dobu kali bivaju odsječeni od daljeg izravnog kontakta s višim bićima.

U vedskoj književnosti, sve osobine, među kojima i pravda, imaju svoje osobne arhetipove, koji su stvarne osobe iz svijeta daleko viših bića. U ljudskim se bićima ove osobine ispoljavaju jedino uz djelovanje tih viših, multidimenzionalnih bića. Viša bića komuniciraju s ljudima i po potrebi nerijetko dolaze na zemlju u ljudima vidljivom obliku. U kali-yugi, međutim, viša bića u pravilu prestaju dolaziti, sve do početka idućeg zlatnoga doba.[1]

Grčki bogovi – vedski polubogovi

Glavna viša bića, dakle bogovi, prema starogrčkoj predaji, žive u lijepim palačama na najvišoj grčkoj planini, Olimpu. U vedskoj književnosti, njihove rezidencije su smještene na više mjesta. Oni, naime, imaju i svoje ljetnikovce. U svakom slučaju, njihove su rezidencije na različitim dijelovima vrha ogromne kružne planine Manasottare (neobične planine koja ne pripada ljudima istraživom dijelu svemirskog prostranstva). [2] Njihove pomoćne rezidencije su smještene na drugom dijelu višedimenzionalnog svemira, i zanimljivo je da su opet na planini. Ovaj put je to velika centralna planina koja se izdiže iznad bhu-mandale (ljudskome oku nevidljive, središnje „zemljane“ ravni sunčevoga sustava).[3] U svakom slučaju, i rezidencije  planine na kojima su locirane, opisane su kao nedostupne ljudskim moćima detekcije.

Grčki bogovi su stvarali svoje zakone, jeli ambroziju, pili nektar, a Apolon im je svirao, dok su muze plesale. Vedski bogovi ne stvaraju zakone, ali upravljaju svemirskim okolnostima prema tim zakonima, dok se sami zakoni očituju iz uma Vrhovnoga Bića, Boga.  Ipak, ambroziju jedu (jedu povoljne ostatke ponuda koje se nude Bogu), nektar piju (soma-rasa), slušaju predivne glazbeno-pjevne izvedbe lijepih nebeskih pjevača (gandharva), uživaju u plesu rajskih ljepotica (apsara).

Atenu je Zeus rodio sam. U vedskoj književnosti također ima slučajeva kada viša bića stvaraju potomstvo bez spolnog kontakta i nečije trudnoće. To je posebno povlastica Brahme, glavnog od viših bića.

Grčki bogovi imaju moć preobraziti se u što god žele te ponekad silaze na Zemlju. Vedska vodeća viša bića se također manifestiraju na Zemlji, preuzimajući oblik po želji, koji ljudima može biti vidljiv ili nevidljiv, opet po vlastitoj želji. Mogu putovati brzinom koja se ljudskim mjerama ne može definirati.

Stup u Besnagaru

O odnosu starih grka prema vedskoj kulturi govori nam jedan zanimljivi arheološki nalaz u Besnagaru u Indiji, iz godine 113. BC.  To je ugravirani stup, kojeg je postavio grčki ambasador u Indiji, Heliodorus.  Natpis na stupu (prema časopisu Royal Asiatic Society-a) kaže:

„Ovaj Garuda-stup Vasudeve (jedno od Višnuovih imena), Boga Bogova, podigao je ovdje Heliodorus, sin Dionov, Višnuov obožavatelj, stanovnik Taxile, koji je ovdje došao kao grčki ambasador od Velikog Kralja Antialkidasa, Kralju Kashiputri Bhagabhadri, Spasiocu, koji je tada uspješno vladao 14. godinu svoga kraljevanja. Tri važna učenja, kada se prakticiraju, vode u raj: samouzdržanost, milostinja, savjesnost.“[4]

Pitagora i Sokrat

Grčka filozofija je imala veliki utjecaj na zapadnu kulturu.  Mnogi od starogrčkih filozofa imali su ideje i načela vrlo slična vedskim. Jedan od najranijih, Pitagora (582.-507. BC), stoljeće prije Sokrata, učio je da duša kroz mnoge živote luta u ovoj materijalnoj kreaciji te  živi čak i u biljnim i životinjskim tijelima. Njen cilj je, prema Pitagori, dosegnuti oslobođenje od reinkarnacijskoga kruga rađanja i umiranja, a to može kroz plemenite i uzvišene djelatnosti. Takve djelatnosti će dušu uskladiti s Bogom i dovesti do oslobađanja. Ovo učenje identično je s vedskim.

Metempsihoza, poznata iz indijske tradicije kao reinkarnacija, pojavljuje se u antičkoj
Grčkoj najprije kao uvezeno mistično vjerovanje i kult kod orfika, a onda i kao filozofska doktrina. Metempsihoza podrazumijeva besmrtnost duše (psykhḗ), niz umiranja i preporađanja u novom tijelu, nagradu ili kaznu u sljedećem životu, ovisno o moralnom djelovanju za života, i mogućnost izlaska iz kruga preporađanja. Usporedba antičkog grčkog i indijskog vjerovanja u metempsihozu ukazuje na njihov stupnjevit
odnos. U nekim su točkama ta vjerovanja istovjetna; besmrtnost duše, transmigracija duše u drugo tijelo, moralno ovisna zakonitost (prepo)rađanja, mogućnost bijega iz
kotača života i smrti, vegetarijanstvo. U nekim su točkama vjerovanja samo slična:
koncepcija cikličkog vremena, razumijevanje (besmrtnosti) duše kao istovjetne besmrtnom univerzalnom i kasnije izlaženje izvan hilozoističke ideje u Grka, a u Indijaca vjerovanju u sopstvo (ātman) kao refleksiju beskonačne svjesnosti ili u iluziju
individualnosti (jīva).

Na kraju svog Života, Sokrat je rekao: “Uvjeren sam da zaista postoji takva stvar kao što je ponovni život i da živi ustaju iz mrtvih.” Pitagora je tvrdio da se može sjetiti svojih prošlih života, a Platon je u svojim glavnim djelima iznosio detaljna podatke o reinkarnaciji. Ukratko, smatrao je da čista duša zbog osjetilne želje pada s nivoa apsolutne realnosti i zatim dobija fizičko tijelo. Pale duše se prvo rađaju u ljudskim oblicima, od kojih je najviši oblik filozofa, koji teži višem znanju. Ako njegovo znanje postane savršeno, filozof se može vratiti u vječni život. Ali ako postane beznadežno zapleten u materijalne želje silazi u životinjske vrste života. Platon je vjerovao da izjelice i pijanci mogu postati magarci u budućim životima, da se nasilni i nepravedni ljudi mogu roditi kao vukovi i jastrebovi te da slijepi sljedbenici društvenih konvencija mogu postati pčele ili mravi.

Nakon nekog vremena, duša ponovo zadobiva ljudski oblik i drugu priliku da dostigne oslobođenje. Neki učenjaci vjeruju da su Platon i rani grčki filozofi stekli svoje znanje o reinkarnaciji iz tajnih religija kao što je orfuam ili iz Indije.

Grčki utjecaj s osjetili rimski filozofi, među kojima su bili Ciceron, Virgilije i Lukian, koji su govorili o reinkarnaciji i besmrtnosti duše. U svom djelu pod naslovom Metamorphosis (Preobrazba) pjesnik Ovidije piše:

Ovidije

“Onda je nazovi smrt samo stara stvar neka
Odjevena u neki novi oblik i odjeću drugu
Tako sve se samo mijenja, ništa ne umire
I posvuda neutjelovljena duša leti
Od stana do stana, iako bacana tamo-amo
Duša još je ista, oblik se samo gubi…
Besmrtna duša izlijeće u prostor prazni,
Da traži svoju sreću na nekom drugom mjestu.”

Prihvaćanje reinkarnacije kao životne činjenice nije ni u kom slučaju bilo ograničeno klasičnim filozofima starog svijeta. O neustrašivosti Kelta svjedočio je iz prve ruke Julije Cezar koji je otkrio da njihova hrabrost u borbi proističe od njihovog vjerovanja da duša ne može biti ubijena, već da nakon napuštanja sadašnjeg tijela dobiva drugo.

Jedan drugi Rimljanin, pjesnik rođen u Španjolskoj, Lukian, jer rekao o Druidima: “Od vas mi učimo da odredište čovjekovog duha nije grob, niti kraljevstva sijena. Ista duša u drugom svijetu pokreće tijelo i, ako je vaše učenje istinito, smrt je sredina, a ne kraj dugog života.”

Neki matematički zaključci koje je Pitagora naučavao, također su bili već otprije poznati u još starijoj, vedskoj matematici. Jedan od njih je i čuveni Pitagorin teorem.

Da bi ljudima pomogao da se duhovno pročiste, Pitagora je uspostavio zajednice koje su imale načela slična onima koja su se slijedila u vedskim ašramima. Naglašavao je vegetarijanstvo i nošenje jednostavne odjeće. Učio je da bi život čovjeka trebao imati četiri faze, koje su identične s vedskim životnim redovima brahmacari, grihastha, vanaprastha, sannyasa. Indija je bila jedno od odredišta koje je Pitagora posjećivao za svojih putovanja, a njegovi su sljedbenici zabilježili da je bio i iniciran u vedsku filozofiju, dok je studirao u Ellori u Indiji.

Jedan drugi veliki grčki filozof, čija filozofija o duši je vrlo slična vedskoj, bio je Sokrat (469.-400.BC). Euzebije, u svom djelu Praeparatio Evangelica, napisanom godine 315. BC, prenosi događaj kojeg je ispričao jedan od Aristotelovih učenika po imenu Aristoksen. U toj priči se spominje Sokratov susret s grupom indijskih brahmana (duhovnjaka intelektualaca). Pošto je Sokrat bio filozofski vrlo komunikativna i misaona osoba, sasvim je vjerojatno da je s brahmanama  razgovarao o filozofskim i duhovnim učenjima. [5]

Yamuna Jivana das

[1] Izvor za dosadašnji dio teksta: Članak Science: The Vedic View, Cross-Cultural Traces Of Vedic Civilization, Sadäpüta Däsa), iz Back To Godhead Magazine, #25-03 (1991), The Bhaktivedanta Book Trust
[2]Šrimad Bhagavatam 5.20.30
[3] Šrimad Bhagavatam 5.16.28
[4] The Universal Path to Enlightenment, Stephen Knapp, str.159
[5] Izvor za zadnja 3 odlomka: The Universal Path to Enlightenment, Stephen Knapp, str. 160

Preuzeto s: Atma.hr