Moje tijelo, moj hram
Hramovi su sveta mjesta koja štujemo, molimo se u njima, laštimo ih i pazimo, kitimo cvijećem, klanjamo im se..... U njima pronalazimo mir, ili barem pokušavamo to. Tamo tražimo vjeru i bivamo ponizniji no što ustvari jesmo u svakodnevici. Jesmo li tada licemjerni ili smo to istinski mi? Neki su jedno, a neki ono drugo, ali to nas ne čini ni boljima ni gorima.
Hram predstavlja tijelo neke vjere ili još bolje rečeno vjerovanja u nešto. To nešto nama je nevidljivo i neopipljivo i zovemo ga Bog.
Najčešće, kada smo u hramu osjećamo se najbliži Bogu. Cijelo tijelo preplavljeno je milošću i ljepotom više nego inače. Postajemo iskreniji sa sobom. Dolazeći tu, s vjerom tražimo tračak mira koji nije nigdje drugdje nego u nama samima, unutar našeg hrama – tijela.
Moje tijelo predstavlja hram moje vjere, onoga što ja jesam, a ne mogu znati tko sam sve dok ne uđem u svoj hram - svoje tijelo. Na taj se način spajam s njim i počinjem ga doživljavati.
Ulazak u tijelo i spajanje s njim najbolniji je dio procesa zvanog život. Bojimo se suočavanja sa sobom iako znamo da je to jedini put ka miru.
Hramovi imaju visoke stropove i na njima se često oslikava zvjezdano nebo koje simbolizira nepreglednost Svemira, beskonačnost ili vječnost, nešto što nema početka a ni kraja. U njemu je sve u pokretu koji traži promjenu. On sadrži ogromnost praznine koja je u svakoj svojoj čestici ispunjena sviješću.
Kada sam se zaista okrenula prema onome što je u meni, našla sam tu ogromnost Svemirske praznine. Osjetila sam strah kakav nikada nisam doživjela do tada. Suočavala sam se sa ludilom i smrću. Tijelo mi je bilo slabo, imala sam osjećaj kao da se topi i nestaje.
Nisam mogla gledati u tu prazninu i na sve načine sam joj pružala otpore. Ona me je istovremeno privlačila i odbijala. U ovom svijetu dualnosti suprotnosti se neprestano tuku.
Znala sam da joj se trebam prepustiti ali stalno sam se pitala kako?
Isto tako, znala sam da odgovor neću naći u umu i da sa svojim pitanjem kako?, neću dobiti rješenje.
Prepuštanje nema nikakve veze sa znanjem kojeg sam cijelog života skupljala. Odgovori nisu u knjigama i koliko god se trudili da ih shvatimo, sve dok se ne povežemo sa sobom kroz svoje tijelo, ta znanja nemaju svrhu, ona samo imaju ideju o svrsi.
Prepuštanje se počelo događati kada sam usmjerila pažnju na svoje srce. Tada sam osjetila da trebam govoriti istinu koja živi u svakoj stanici moga tijela. Govoreći iz srca oslobađala sam se ogromnog tereta krivnji, strahova i sramova. Počela sam osjećati život u sebi kakav nikada nisam do tad, znala sam da sam ja život sam. Vidjela sam sebe lijepom sa svim tim emocijama od kojih sam bježala.
U takvim trenucima prihvaćala sam jedan dio sebe kojeg nisam voljela. To i danas radim svakodnevno u raznim situacijama.
Sve što me je okruživalo dobilo je jasniju i dublju sliku. Shvatila sam koliko je sve povezano i sinkronizirano u beskraj. To je jedno posve drugačije znanje koje nema nikakve veze s umnim znanjem. Rekla bih da je um intelekt a više znanje je inteligencija. Shvatila sam još, da je ta inteligencija i u meni, te da sam od nje same satkana.
Svaki korak prema dublje vodi me kroz novu porciju otpora i boli. Međutim, što dalje idem, darovi su sve ljepši i sve veći.
Sa sigurnošću znam da se na srcu nalaze jedina vrata koja vode u Svemir.
Malo po malo ta nepodnošljiva praznina postala je podržavajuća. U njoj sam našla ogromnu snagu koju nosim u sebi. Svi imaju tu snagu ali je većina ne vidi jer im je pogled usmjeren puno više na izvanjsko nego na ono što je unutra.
Sve dok svoje tijelo ne budemo doživljavali kao hram, tražit ćemo mir izvana.
Kada nađemo mir unutar svog hrama i dalje ćemo posjećivati druge hramove, ali ne da bi tražili mir u njima već da bi izrazili zahvalnost iz ljepote koju imamo u sebi.
Autor: Sanja Rajković ([email protected])