Velovi umiranja - integracija

NAKON AYAHUASKE SLIJEDI VRIJEME POTPUNE INTEGRACIJE

Integrirati znači vratiti ili pripojiti cjelini onaj dio koji se odvojio.

Kada govorimo o odvojenim dijelovima unutar nas, onda mislimo na emocije koje su ostale zatočene i smrznute poput leda u našem tijelu. Bojimo se suočiti s njima jer nam pričinjavaju emocionalnu patnju. Zbog toga ih radije potiskujemo još dublje u tijelo, no nismo svjesni da time postajemo ranjiviji i krhkiji.

Verbalna i fizička nasilja, zanemarivanja i neprihvaćanja od okoline, koja proživljavamo od ranog djetinjstva ostavljaju u nama traume iz kojih se formiraju obrasci ponašanja kasnije u životu.

Manje bitno je doći do događaja iz kojeg je trauma proizašla, koliko je bitnije doći do osjećaja kojeg je trauma stvorila kada smo bili djeca. Osjećaji koje smo imali bili su nezamislivo teški za nas u toj dobi. Emocije smo tada zaledili da ih ne bi osjećali. Mogli bismo reći da smo se odrezali od sebe da te emocije ne bi opet proživljavali.  Stvorili smo mehanizam bijega, koji je nastavio funkcionirati u odrasloj dobi.

Ulazak u te emocije vraća nas u ulogu djeteta koje se užasno boji, ali sada se boji dijete u odrasloj osobi. No, to što smo odrasli u ovom trenutku nam ništa ne znači jer strah je ogroman. Dio nas ostao je zatočen u toj santi leda. Tu smo zapeli kao ranjeno dijete koje traži pomoć ali se boji primiti je jer nema povjerenja.

Taj dio u nama nije sazrijevao sukladno s našim odrastanjem pa se često u odrasloj dobi osjećamo nedoraslo u određenim situacijama, ne znamo se nositi s njima.

Sve te smrznute emocije koje stanuju u nama su naše, mogli bismo samo reći da su prešle u drugo agregatno stanje. Više nisu tekuće i fluidne, već su krute i rigidne. Zbog toga smo kruti u srcu, glavi i tijelu. Kada se suočimo s njima i dozvolimo sebi da ih pogledamo i prihvatimo, one se rastvaraju i rastapaju. Na taj način oslobađamo ogromnu energiju i vraćamo je cjelini. Vraćamo snagu i samopouzdanje, kao i istinsku osobnu moć.

Mnogi koji se odluče otići na ceremoniju ayahuaske trebaju znati da najvažnije razdoblje počinje tek nakon što se vrate kući, u svakodnevicu.

Ayahuaska nam pruža mogućnost da vidimo i osjetimo sebe iznutra. A na nama je da sve ono što smo saznali i otkrili o sebi prihvatimo te povežemo sa svojim svakodnevnim životom, osobito u odnosu sa sobom i s drugim ljudima.

Mogla bih reći da ayahuaska nastavlja svoje djelovanje kroz naš emocionalni i osjećajni aspekt još tjednima i mjesecima poslije.

Ono što nam ayahuaska može pokazati ovisi o tome koliko sebi možemo dozvoliti vidjeti. Naravno da je faktor iznenađenja velik, jer ne znamo što nas sve čeka. No, najvažnije od svega je što ćemo kasnije učiniti s onim što smo vidjeli.

Vizije koje imamo kada uzmemo ayu, skloni smo tumačiti gledajući kroz naočale koje nam omogućuju da vidimo onako kako želi naš um. Međutim, um je najčešće u službi programa ili obrazaca pa nam šalje iskrivljenu sliku onoga u što gledamo (to radimo da bismo izbjegli bolne dijelove u sebi).

Kada uzmemo medicinu kao što je aya, um ne pomaže na onaj način na kojeg smo navikli u svakodnevici. On pruža otpore onome što se sada počinje osvjetljavati u nama. Pružanje otpora je nešto što radimo po navici u životu a uglavnom to ne vidimo. Ne želimo vidjeti bolne emocije koje smo pospremali godinama. Međutim, ako skupimo dovoljno hrabrosti i pogledamo u taj dio sebe, ma koliko to bilo bolno, ayahuaska će nam istovremeno pokazati mjesto gdje je sadržana ogromna snaga u nama . To mjesto nalazi se u srcu. Samo s ljubavlju možemo prihvatiti svoje ranjeno dijete.

Trenutak prepuštanja onome što mi aya pokazuje bio je oslobađajući

Često su trenuci oslobađanja popraćeni različitim tjelesnim senzacijama kao što su snažno drhtanje, hladnoća, plač, zijevanje..... također se pojavljuju prekrasne vizije i slike koje na simboličan način prikazuju ljepotu i snagu koju nosimo u sebi.

Taj osjećaj je ostao u meni, on se ne može zaboraviti jer sam tada osjetila što znači biti slobodna od svih strahova, krivnji i sramova.

Iako integracija može započeti na samoj ceremoniji, posao nije gotov. Potpuna integracija odvija se u svakodnevnom životu s bliskim i manje bliskim ljudima, u ljubavnoj vezi, s roditeljima, djecom, prijateljima, na poslu.... Ako ne nastavimo s integracijom, onda smo sebe osudili samo na gledanje lijepo umotanog poklona čiji će nam sadržaj ostati nepoznat.

Krivnja ima stotine maski

Ayahuaska me je odvela u maternicu i jajnike gdje je bila smještena moja krivnja. Pokazala mi je tu emociju kroz niz sjećanja na događaje koje sam potisnula. Međutim, emocija krivnje koju sam tada osjetila bila je nesnošljivog intenziteta a sjećanja su u tom trenutku bila manje bitna. Kada sam uspjela opustiti mišiće i prihvatiti taj osjećaj, s ljubavlju sam pogledala i prigrlila sebe-dijete. Duboko sam shvatila da je u djetinjstvu bilo nemoguće nositi se s tolikom krivnjom. Sada sam prihvaćala da je ona tu, u meni, kao i svi identiteti koji su proizašli iz nje. Pustiti da se ti identiteti i maske sruše bilo je poput umiranja.

Shvatila sam da nisam ono što sam mislila da jesam.

Koncepti ljubavi koje sam do tada držala istinitim, srušili su se kao kula od karata. Moći sve to prihvatiti, u konačnici je značilo oprostiti sebi za one trenutke u životu koji su proizašli iz obrasca krivnje.

Mnogi sadržaji izlaze iz tog obrasca, pa su tako agresori, žrtve, spasitelji, malipunatori.... neke od uloga koje preuzimamo ne bi li se „obranili” , uglavnom od sebe samih. Često ulazimo u ove uloge ali ih nazivamo krivim imenima, smatrajući svoja uvjerenja i stavove ispravnim.

Kada sam se vratila kući s ceremonije, znala sam da su situacije koje mi aktiviraju krivnju i dalje tu, samo je bilo pitanje kako ću reagirati na njih. Puno bolje sam vidjela u kojim formama krivnja izlazi iz mene, a također i iz drugih ljudi. U kontaktu s ljudima sve češće sam hvatala svoje reakcije i prepoznavala kada dolaze iz ega. Kada bih prihvatila da su te toksične emocije u meni, kao dodatni bonus dobila bi pravu sliku o tome što doista radim. Moram priznati da niti jedna od tih slika nije sadržavala ničeg lijepog u sebi, štoviše, bilo je bolno gledati u njih. Međutim, vremenom se moj doživljaj njih mijenjao. Prihvaćanjem sebe i svojih krutosti dobila sam puno više suosjećanja, što mi je dalo novu dimenziju dubljeg razumijevanja, pa tako i pristupa sebi i drugima.

Stvari na materijalnoj razini ostale su iste kao i prije, ali polako se mijenjao način na koji sam ih doživljavala. To mi je donijelo potpuno novo viđenje stvarnosti.

Svjesnim opuštanjem tijela opuštamo grč u glavi

Nakon jedne od ceremonija, naredna tri mjeseca u meni su divljale sve moguće suprotnosti koje su se istovremeno podizale i sudarale. Bilo mi je jasno da proživljavam sve ono što sam prolazila na ceremoniji, samo ni izbliza tako komprimirano i intenzivno kao u toj jednoj noći.

Nastojala sam prihvatiti sve te suprotnosti koje su izranjale iz sata u sat. Često sam se vraćala u srce, mjesta iz kojeg sam mogla promatrati oluje koje su otkrivale stare rane. Svjesno sam opuštala mišiće tijela, te tako fokusirana mogla prepoznati dijelove koji su ostali stisnuti. Tada bih počela disati u napeta mjesta.

Vječno zaposleni um jako je volio postavljati pitanja poput: Što sada trebam učiniti s ovim što mi se događa? Odgovor je: NIŠTA. A umu je teško ne raditi ništa. On voli objašnjavati, analizirati, davati savjete, donositi zaključke. Tada je najbolje pustiti da se sve tako odvija, kako jest, i samo strpljivo promatrati. Doduše, to je puno lakše reći nego napraviti.

Što god da smo vidjeli i osjetili na ceremoniji ostaje pohranjeno u memoriji našeg tijela. Na različite načine pristupamo tome. Sve ono što je bilo bolno možemo jednostavno potisnuti i pokušati zaboraviti. To je poznati mehanizam.

Isto tako, možemo se svjesno posvetiti svemu što smo prošli. Potražiti načine da jedan po jedan dojam usvojimo i uklopimo u jednu puno veću i jasniju sliku.

Što je potrebno za potpunu integraciju nakon ayahuaske

1. Iskrenost

Razumijem da je bolno pogledati u one dijelove sebe koji nam se ne sviđaju. Međutim, ako nismo iskreni prema sebi, teško ćemo se ispetljati iz umnih i emocionalnih zavrzlama.

2. Strpljenje

Ne postoje instant rješenja kada je riječ o emocijama. Vrijeme je bitan faktor kojeg si trebamo dozvoliti. Ne možemo ubrzati emocionalne procese jer smo tako sada odlučili. Dati sebi pravo na vrijeme koje je potrebno, u glavama mnogih, je skoro pa nemoguća misija. Ako za sebe nemamo dovoljno vremena, teško da će nam netko drugi to omogućiti.

3. Nastaviti s dijetom još neko vrijeme

Od izuzetne je važnosti nastaviti sa sličnom prehranom koju smo provodili prije i za vrijeme ceremonije. Teška hrana nas energetski blokira. Kad smo već očistili svoje tijelo, pustimo mu da bude energetski prohodno još par dana. To će pomoći protoku informacija, osobito u prvim danima kada smo još otvoreni i osjetljivi na vanjske podražaje više nego inače.

4. Posvetiti pažnju svom tijelu

Tijelo je naš hram i ako vodimo brigu o njemu ono će nas dobro služiti.

Nakon ceremonije važno je nastaviti s vježbama ili pak početi vježbati. Yoga je dobar izbor jer povezuje dah, pokret i pažnju te nas na taj način dovodi u prisutnost i svjesnost o tijelu.

Dobro došle su vježbe kao što su bicikliranje u prirodi, trčanje, brzo hodanje, plivanje....

Priuštite si masaže i odlazak u saunu.

Nakon ceremonije obično idem na thai yoga masažu ili masažu abdomena. To mi pomaže da na fizičkoj razini izvučem informacije koje me blokiraju.

Potrebno je ponovno povezati se s tijelom. Mnogima taj osjećaj nije poznat.

5. Boraviti u prirodi

Pokušajte boraviti što više u prirodi. Ako živite u gradu i niste u mogućnosti putovati van njega, potražite park ili botanički vrt, neko mjesto uz rijeku i sl.

Energije prirode su iscjeljujuće, no ni one vam ne mogu pomoći ako im se ne predate, ako ih ne
primjećujete. Obratite pažnju na ljepotu koja vas okružuje i u tim trenucima smanjite mentalne
aktivnosti na minimum.

6. Razgovarati s osobama koje su prošle slična iskustva

Okolnosti svakodnevnog života u koje se vraćamo nisu uvijek podržavajuće. Važno je naći nekoga s kim možemo podijeliti svoja iskustva. Nekoga tko će nas saslušati i razumjeti što trenutno prolazimo i na taj način pružiti nam podršku.

7. Potražiti stručnu pomoć

Ponekad možemo sami a ponekad nam je potrebna pomoć drugih.

Potražite pomoć stručne osobe koja se bavi tjelesno orijentiranom terapijom, osobito ako ste prolazili teška iskustva na ceremoniji.

Tjelesno orijentirani terapeut pristupa osobi na holistički, to jest cjelovit način. On će vam pomoći da povežete svjesnu i podsvjesnu razinu i usmjeriti vas na ono što se zaista događa, umjesto da lutate kroz šumu negativnih iskustava vaše prošlosti. Sva emocionalna i psihička stanja odražavaju se na tijelu. Iskusan terapeut će vam pomoći da povežete uzrok i posljedicu.

Neke od tjelesno orijentiranih terapija su integrativna terapija, terapije pokretom i plesom (ples 5 ritmova), preporađanje (svjesno povezano disanje), art terapije, masaže itd.

Preporučujem i vježbe Alexandra Lowena koje tjelesno orijentirani terapeuti često koriste u svom radu s klijentima. Neke od njegovih knjiga možete naći u našim knjižarama.

8. Meditirati

Meditacija ima višestruko značenje ali jedna od najvažnijih stvari koju nam ona donosi je smirivanje uma i povezivanje sa svojim unutrašnjim tijelom.

Svakodnevna praksa meditacije pomaže nam da bilo koje teže razdoblje u životu lakše prebrodimo.

Sjednite u meditaciju 15-20 minuta dnevno.

Integracija je sastavni dio našeg života

Rođenjem smo ušli u svijet materije. Čim smo uplovili u čvrstu opipljivu realnost pristali smo na dualnost koja kaže da sve što postoji ima svoju suprotnost. Stalno se šetamo između suprotnosti u vječnim dilemama jesmo li donijeli pravu odluku. Prisiljavamo se birati između nekoga ili nečega, ne znajući da tada uvjetujemo sebe ali i druge ljude. Patimo u većini tih „igrokaza”, također ne znajući da ih sami biramo.

Našem logičnom umu teško je pojmiti da trebamo pomiriti te suprotnosti, jer svaka od njih tvori puno malih cjelina u jednoj velikoj, i tako u beskraj.

Između dvije suprotnosti uglavnom se priklanjamo jednoj, dok drugu negiramo ignorirajući je.

Pogledati u onu stranu koja nas nervira i stvara nelagodu, prvi je korak u pripajanju tj. integriranju tih teških emocija nazad u cjelinu.

Ništa ih neće otopiti i vratiti nazad osim Ljubavi.

Autor: Sanja Rajković ([email protected])

FOTO: Alan E
Licenca: https://creativecommons.org/licenses/by/2.0/