Ljubav prema sebi i Bogu
Prvo treba izgraditi odnos sa sobom, voljeti sebe, kako bi mogao izgraditi odnos s drugima i s Bogom (što znači imati uporište u Njemu).
Voljeti sebe znači izgraditi integritet, osobnu snagu, cjelovitost i samopoštovanje.
Voljeti Boga znači dopustiti mu njegovo vodstvo, biti sretan, bezbrižan i radostan. Vjerovati u Boga nije isto što i voljeti ga. Ti možeš vjerovati u Boga, ali svejedno biti u strahu ili u osjećaju odvojenosti.
Zadobiti ljubav Božju nije moguće, jer ona je s nama od početka. Jedino što trebamo je dozvoliti da se ta ljubav istoči u nas. Ta ljubav ti ne dolazi dok ne zavoliš sebe i dok ne izađeš iz ego svijesti - osjećaja odvojenosti, usamljenosti, praznine.
Mnoge osobe ponašaju se prikladno i po pravilima, ali ne i istinito. Žele zadobiti Božju ljubav kroz ispravne postupke. Međutim, Boga se spoznaje kroz vatru srca. To znači da moraš moći voljeti kako bi i primio ljubav. Vatra srca rasplamsava se osobnim pokajanjem, iskrenom ljubavlju i suosjećanjem prema svim živim bićima. Krist je majstor samilosti, čija ljubav prema čovjeku je neopisiva i nemjerljiva.
Prva iskra često se rađa kroz traume, bol i povredu. U trenucima krajnje patnje premni smo zapaliti oganj, jer nam je taština i oholost prisilno umanjena. To je naša šansa!
No bol kod većine ljudi najčešće stisne srce, tada se osoba još više povlači u izolaciju i iskrivljenu samousmjerenost. S druge strane, kod dobrodušne osobe bol ima veću šansu upaliti gorivo ljubavi.
Izraz “put do Boga posut je trnjem” označava upravo ovo spomenuto - kroz bol, patnju i pokajanje put k Bogu je jasniji. Da li je bol nužna? Da, ako si u zaboravu. To je sigurnosni mehanizam ukoliko se uljuljkaš u iluziju, ako ti je “predobro u životu”, što podrazumijeva da si zbog lagodnih vanjskih okolnosti (ili primarne težnje za istima) zapostavio duhovni razvoj.
Htio ne htio, ti moraš napredovati na duhovnoj ljestvici. Patnja će te uporno podsjećati na to.
Autor: Daniel Postružin