Kozmička igra skrivača
U jednom katarzičnom iskustvu spoznao sam da se Boginja nalazi u svemu oko mene. Ona je sveprisutna svijest, a fizički svemir njezino je tijelo.
Sve što nas okružuje ispunjeno je tom sviješću. Uporno sam se htio stopiti s njom, ali ona mi je izmicala, što ju je jako zabavljalo. Pogledao bih neki predmet i osjetio njezinu prisutnost u njegovoj pozadini, ali već sljedeći trenutak ona bi nestala, a ja bih percipirao samo "mrtvi" predmet. Koliko god sam je htio "uhvatiti", nisam uspijevao.
Tada mi je pokazala da se radi o kozmičkoj "igri skrivača". Rekla mi je da je uvjet za susret s njom postojanje u prirodnom stanju svijesti – onom lišenom misli i emocija, kada smo odvojeni od uma koji prebiva u vremenu. Dok god su u nama prisutne misli i emocije, dok god postoji želja za spajanjem s božanskim, igra skrivača se nastavlja. Sebe percipiramo kao jedinke odvojene od svemira i pokušavamo se povezati s nečim izvan nas. Međutim, ništa ne postoji izvan nas – u tome je cijeli trik.
Problem je što naša svakodnevna svijest ne može ni pojmiti da su svaka misao, svaka etiketa, svaki komentar, svaki sud – sviđa mi se / ne sviđa mi se – samo dijelovi te igre odvojenosti. Potpuno smo uronjeni u niže stanje svijesti i ono nam se čini kao jedina realnost, iako to nije!
Ta igra, ta odvojenost, na neki način zabavlja božanstva. No, nije riječ o okrutnoj šali, kako bi se na prvi pogled moglo činiti. Kada se igra završi, više stanje svijesti ukida vrijeme kao takvo i patnja se u trenu anulira – kao da nikada nije ni postojala. Prošlost prestaje biti važna, budućnost je ionako iluzija, a sve što ostaje jest ekstaza postojanja u sadašnjosti. Sve "sjedne na svoje mjesto", mi smo napokon doma – iako taj dom nikada nismo ni napustili.
Važno je promatrati život s dozom humora – smijati se vlastitim glupostima, pa čak i nesrećama – jer humor ima svoje izvorište u božanskom.
Autor. Daniel Postružin