Kako izaći iz začaranog kruga patnje i boli?

Proživljena patnja, ako nije trenutno procesirana i razriješena,  pohranjuje se u “foldere” energije/svijesti. Strah će se pohraniti u bubrege, ljutnja u jetru, tuga u pluća itd. Na taj način traumu držimo podalje od svjesnog uma, pokušavajući nas zaštiti od sjećanja na bol i traumu, odnosno ponovnog proživljavanja boli. No držanjem “stvari ispod tepiha” jako iscrpljujemo energiju, a koja je inače potrebna za postizanje viših stanja svijesti i normalno funkcioniranje.

Doživljena bol i povreda postaju pratioci našeg života, to pohranjeno energetsko zračenje preslikava se na vanjske okolnosti, utječući na našu realnost. Bol se nastavlja hraniti bolom, mi nesvjesno izazivamo i privlačimo situacije koje će izazvati bol, kako bi nesvjesno potvrdili unutarnja uvjerenja kreirana prilikom izvorne povrede ( npr. uvjerenje o tome kako svaki odnos neminovno završava s boli, kako se ljudima ne smije vjerovati itd.)

Time na buduće izazove, koji u realnosti samo sliče izvornoj traumi, reagiramo neprimjereno i pretjerano u pukom pokušaju da se zaštitimo.   

Ono čega se bojimo već smo doživjeli u prošlosti.  Prošlost kao da se ponavlja, a  izlaz iz te uvjetovanosti moguć je jedino u sadašnjem trenutku. Sadašnji trenutak jedino je mjesto gdje se s tom energijom možemo suočiti, otpustiti je i “raspršiti”. 

Svjesno promatranje straha,  bez potiskivanja,  čak i bez želje da se taj strah pretvori u nešto drugo,  jest duhovno alkemijski proces.  Sve što je potrebno jest lagana, nenaporna, svjesna pozornost na strah, bol, tugu, ljutnju ili koju god nižu emociju proživljavamo.  Mi smo u ulozi svjedoka,  svjesnog promatrača.  

Često će blok energije/svijesti koji promatramo imati tendenciju samoodržanja.  Taj dio nas kao da  želi obraniti svoje postojanje, opravdavajući i njegujući  negativne misli i emocije, koliko god one bile štetne za nas. To je jedna vrsta inata, što je opet način obrane. 

Fizičko i emocionalno tijelo mogu se slobodno promatrati kao zasebne jedinke s vlastitom sviješću koje zbog zanemarivanja kreiraju bol i razne problematične situacije u odnosu s drugim ljudima, a sve kako bi se njihov “glas” čuo.

Stoga našem svjesnom promatranju možemo dodati dimenziju SUĆUTI.  Mi nećemo  kritizirati taj  izdvojeni dio nas ni na koji način. Upravo suprotno, promatrat ćemo ga kao da gledamo uplakano dijete - puni razumijevanja. 

Bolne emocije imaju tendenciju izviranja na površinu naše svijesti,  jer je preteško držati ih ispod tepiha. No mi ih  uporno  potiskujemo kroz prekomjernu vanjsku aktivnost - površnu zabavu, previše pričanja,  adrenalinske sportove,  konzumiranje alkohola i slatkiša,  prezaposlenost,  lake i teške droge, seks, TV, internet...

Nevjerojatno je koliko je čovjek  uporan  u  izbjegavanju susreta s unutarnjim “demonima”. Na koliko “kreativnih” načina bježi od samoga sebe, svoje nutrine.To je posebice vidljivo kod ljudi koji ismijavaju duhovnost. Smiješno je kako na van pokušavaju dati sliku samopouzdane osobe. Oni vjeruju samo u ono “što je očima vidljivo”, no prava je istina da se boje zagrebati ispod površine. Jer tko zna kakvi im sve strahovi čuče u pozadini? Za suočavanje s tim sadržajem potrebna je doza hrabrosti (a i ludosti).

No bijegom se samo odgađa neizbježno,  jer potisnuta bol već čeka iza ugla, i zrcalit će se kroz neku osobu ili situaciju. Lica i akteri se mijenjaju, ali tema se ponavlja.

Potiskivanjem se bol stvorena u prošlosti samo prebacuje u neku buduću točku,  a koju ćemo  opet doživjeti kao sadašnji trenutak, novu priliku za suočavanje. 

PREDAJA je napredno duhovno stanje,  koja je često izazvana krajnjim umora gdje više ne želimo i ne možemo  izbjegavati bol i stoga u potpunosti prihvaćamo sadašnji trenutak. Sva ta nelagoda  od koje smo bježali napokon nas sustiže, ne kako bi nas uništila,  već kako bi nas putem svjesnog promatranja/osjećanja na čudesan način oslobodila. 

Promjena frekvencije tada se događa spontano,  pukim promatranjem i propuštanjem bolne emocije kroz naš sistem.

Jedan od načina kako pristupiti pohranjenim blokovima možete učiniti tako da sjednete, zatvorite oči, spojite palac i kažiprst (na obje ruke), dlanove smjestite u krilo i zatim istovremeno promatrate disanje i vrškove prstiju (mjesto gdje se palac i kažiprst dodiruju). Ovaj postupak vrlo brzo uvodi u čistu svijest!

Međutim, neka ovo bude spontana meditacija, nemojte ništa siliti. Potrebna je tek blaga namjera o tome kako želite da se bol ukloni. Trebate prebivati u čistoj svijesti i dopustiti da se bol zatim spontano ukaže (ukoliko već nije prisutna).

Bol ćemo promatrati puni sućuti, kao što majka gleda svoje bolesno dijete. Sućutna pažnja bi se mogla opisati kao osjećaj topline u srcu, kao da bol primarno promatraš srcem, iz područja prsa. 

Majka (čista svijest) dozvoljava emociji (unutarnjem djetetu) da se izrazi. U zaštićenom prostoru čiste svijesti bol se ne odguruje, ne potiskuje, niti se brani. Upravo suprotno, ti unutarnjem djetetu daješ dopuštenje da se ta bol razvije i izrazi. Time je njegov vapaj čut, osjećaji su uočeni i prihvaćeni i ono napokon može reći što nije u redu i zbog čega putem boli privlači pozornost. 

Autor: Daniel Postružin