Gradski vrt na terasi
Duhovni rast ne znači samo upražnjavanje meditacije ili odlazak na tečaj samopomoći, on se reflektira i na našem stavu u vezi ishrane.
Prosječnog čovjeka za vegetarijanstvo nije briga jer opravdava se time "kako on naprosto mora jesti meso".
Kada te u trgovini dočeka lijepo upakirano meso, ti nemaš dojam koja priča stoji u pozadini i nemaš sućuti prema patnji zaklanih životinja. Jasno je da je sustav tako napravljen da su ljudi postali robovi konzumerizma, a djeca više ni ne znaju kako izgleda kokoš ili krava.
Izuzev nekih slučajeva, jesti meso je potpuna pogreška i glupost koju ćemo kolektivno dobrano ispaštati.
S druge pak strane, što mi znači vegetarijanstvo ako kupujem špricano povrće? Ako k tome jedem sirovo ili miksam zelene sokove, pitam se nije li, u nedostatku termičke obrade, učinak pesticida na moj organizam još i veći?
Organska hrana – što to uopće znači? Što se sve smatra organskom hranom? Koliko je područje uzgoja uistinu čisto i kontrolirano? Ima li tu ipak utjecaja koji dolaze zračnim putem (zašpricavaju se susjedni tereni, pa utjecaji kiselih kiša i najnovija tema - chamtrailovi...). Danas se radi profita svašta deklarira kao organsko.
No, nešto možemo poduzeti, barem u mjeri koliko nam je to trenutno dostupno. Chemtrailove ću ignorirati (abrakadabra, kemovi nestanite...), a priliku vidim u kontaktu s osobama od povjerenja koje se bave organskim uzgojem te u vlastitoj sadnji. U nedostatku zemlje, za nas (ne)sretnike koji žive u gradovima, postoji alternativno rješenje u obliku zelenih terasa i balkonskih vrtova. Vjerojatno neće pokriti vaše potrebe, ali stvar je u ideji i svijesti koja će se širiti, a to je svijest da ćemo se kao civilizacija urušiti ako se ne vratimo prirodi, zdravom razumu i svojim rukama koje nešto proizvode.
Nas, gradske vrtlare, gledam kao preteču generacije osviještenih ljudi čiji je krajnji cilj jednog dana biti neovisan o sustavu, koliko god se to trenutno činilo nedostižno jer zakoni se kroje na način da je prisutno sve manje slobode.
Maja je već imala iskustva s velikim gradskim vrtovima, no njen je entuzijazam splasnuo kad su se pojavili kradljivci. Vrtlara početnika to shrva, s ljubavlju radiš i ulažeš vrijeme i novac, a onda neki kreten pod okriljem noći pobere tvoj trud.
Stoga smo odlučili napraviti vrt na mojoj terasi koja je velika oko 35 m2. Tu sigurno neće biti lopova, a jedini su problem mačke koje zabadaju svoje njuškice tamo gdje ih čovjek ne treba.
Ekološki gledano, logično je da smo trebali ići na drvene sanduke, no moj um je iskalkulirao da će to dugoročno biti veći trud i trošak jer sanduci će trunuti pod vremenskim utjecajem, pa smo se ipak odlučili za plastične posude.
Odabir je pao na zidarske kace za miješanje žbuke, jer su napravljene od tvrde plastike i potrajat će godinama. Imate ih za nabaviti po centrima za građevinski materijal (npr. Bauhaus), a već smo ih i prije koristili za sadnju živice koja se čisto dobro razvija.
Kupili smo i nekoliko klasičnih (i nekvalitetnih!) tegli za cvijeće, za povrće koje treba manje zemlje.
Ne smijete nikako zaboraviti izbušiti dno posuda radi odvodnje i postaviti sloj glinenih kuglica ili šljunka, na koju onda ide zemlja!
Kupnja zemlje, najvažnijeg sastojka, bila je blaga muka – gdje ju naći, kako ju dopremiti? Ono što se nudi po centrima je kemijski tretirano i Maja je tu bila nepokolebljiva. Da se mene pita, išao bih na kompromis i uzeo što se nudi, no na kraju smo netretiranu zemlju našli preko Njuškala i istu dopremili autom. Sama zemlja je koštala manje novaca nego da sam je kupio u obližnjoj trgovini, no treba uračunati trošak goriva, višesatno probijanje kroz gužvu i traženje navedene prigradske adrese koju, kao za inat, gps nije prepoznavao.
Pošto je ideja bila da se okušamo i u vertikalnom vrtu, naručili smo za tu svrhu posebno izrađene viseće vrtove od recikliranih PET plastičnih boca od kojih svaki ima sedam džepova koji se napune zemljom. Vrlo zgodna stvarčica koja se lagano montira, odlično izgleda, štedi prostor, a sve dodatne informacije možete saznati ovdje.
U viseće vrtove Maja je zasadila začinsko bilje, dok je za povrće namijenila podne posude.
U ovaj smo se projekt upustili u prvom redu radi gušta i usvajanja novih vještina koje će nam biti potrebne jednom kada preselimo iz grada. Moja mama i tata su djeca sa sela i znam da ću se, prije ili kasnije, vratiti svojim korijenima.
Do tada, ima li boljeg televizora nego sjediti na terasi i gledati kako rastu biljkice?
Autor: Daniel Postružin
Svi članci autora: http://indigo-svijet.hr/clanci/dnevnik-indigo-djeteta/
Autorova usluga očitanja duše: http://indigo-svijet.hr/proizvodi/usluge/ocitanje-misije-duse/ocitanje-misije-duse-412/