17.10. godine neke

17.10. bio je dan kada je val novih vibracija prošao kroz našu planetu. E-mail poruke koje su kružile povodom ovog događaja sadržavale su upute o tome kako moramo paziti na svoje misli, pošto se one na taj dan mnogostruko pojačavaju izazivajući ubrzane materijalizacije. Period je to kada možemo mnogo napraviti za mir naše planete kao i za ostvarenje individualnih ciljeva.

Kao i mnogi drugi, jedva sam dočekao taj dan. Prekrasno sunčano vrijeme pozivalo je na probu mog novog skutera. Ispunjen pozitivnim mislima uživao sam u vožnji i sve je bilo super do trena kada sam na jednom semaforu osjetio jak udarac odostraga. Skuter je kao posljedicu udarca odletio u vozilo ispred i sve u svemu zadobio lijepo oštećenje. Skuter je kršten, a ja zahvaljujem Bogu što sam ostao živ i neozlijeđen. S vozačem koji je skrivio ovu nesreću nešto se čudno događa. Prilazim mu, kucam na prozor auta, ali on ne reagira. Izgleda da sam nevidljiv u ovoj fizičkoj dimenziji. Vjerojatno su taj dan svi na cesti zbunjeno promatrali skuter koji vozi bez vozača i čudili se kamo je otišla ta nova tehnologija. No u mojem se polju javlja onaj ljudski osjećaj ljutnje što mi u trenu vraća vidljivost. Vozač me napokon primjećuje, izlazi van i kreće serija njegovih isprika o tome kako on nije kriv. Da, svakako. Što smo mi ispred njega trebali? Proći kroz puno crveno? Da skratim priču, čovjek i ja smo se odvezli u obližnju prodavaonicu gdje sam samo dan ranije kupio skuter i sve se lijepo dogovorili oko rezervnih dijelova. Bilo mi ga je čak i žao, jer je djelovao izgubljeno i umorno. No prilikom povratka na istom onom križanju gdje se desila prometna nezgoda pao sam s motora. Taj pad se može zapisati u anale najsmješnijih padova u povijesti motocikala. Noga mi se zaplela u uzicu koja je visila sa ključeva skutera, uslijedilo je lagano koprcanje i zatim sam se strovalio na pod. Skuter na lijevo, a ja na desno. Bio je to zanimljiv prizor za putnike autobusa koji je vozio iza mene i koji umalo da nije pregazio i mene i mog dvokotačnog mezimca. No ja se ne predajem. Brzo ustajem, nabacujem osmjeh koji bi postidio sve hollywoodske glumce i odlučujem da ništa ne može pokvariti ovaj prekrasan dan. Moje su misli pozitivne i točka. Činjenica da je prilikom pada pukao ključ u bravi, a motor ostao raditi također ne može pokvariti moje raspoloženje. Ništa, ali ništa me neće navesti na bed! Odlazim u obližnji servis gdje me vlasnica dočekuje s osmjehom. Očigledno, nisam jedini kojem se desila ovakva bizarna nesreća.

Slijedećih nekoliko dana istraživao sam poruku tog događaja. O.K. nesreće se događaju, ali dva puta u istom danu, na istom mjestu? Nesreća u kojoj sam se prisilno našao ukliješten u „sendviču“  možda je poručivala  - NE ŽURI, NE POŽURUJ, BUDI OVDJE I SADA! OVDJE I SADA!
A to je baš ono s čime imam toliko problema. Ovdje i sada, lako je za reći. Ništa, idem vidjeti o čemu se tu zapravo radi. Nije da baš želim završiti u bolnici, samo kako bi napokon naučio ovu lekciju. 

Autor: Daniel Postružin
Svi članci autora: http://indigo-svijet.hr/clanci/dnevnik-indigo-djeteta/
Autorova usluga očitanja duše: http://indigo-svijet.hr/proizvodi/usluge/ocitanje-misije-duse/ocitanje-misije-duse-412/