Početna Članci Duhovnost i psihologija Priča o stvarima (The story of stuff)

Priča o stvarima (The story of stuff)

Datum objave: 25.06.2010

Recenziju napisala Betsy Whitfill

Annie LeonardPriča o stvarima (The sory of stuff) je film, knjiga i pokret. Ovaj projekt, koji je pokrenula Annie Leonard, jedan je od onih projekata o kojem se u školama i na internetu najviše govori. Počevši s prirodnom ljubavlju za šume njezinog djetinjstva na Američkom Pacifičkom Sjeverozapadu, njezina znatiželja za otpad je počela jednostavnim promatranjem rasipničkog rušenja stabala u frivolne svrhe, kao što je to proizvodnja sirovog papira i materijala za pakiranje. Dvadeset godina je istraživala međunarodnu trgovinu otpadom, radeći za Greenpeace, a nakon The Story of Stufftoga za Essential Action Ralpja Nadera, Global Aliance for

Incineration Alternatives, te Health Care Without Harm Sustainability Founders.

Leonard je video uradak Priča o Stvarima napravila 2007. godine, i ovaj je obuhvatio sve ono što je naučila o slabim točkama našeg gospodarstva vođenog konzumerizmom i temeljenog na rastu. Film je postao silno popularan na internetu, i postavio toliko mnogo pitanja i rasprava da je napisala knjigu, Priču o Stvarima, koja je iznjedrila ono što je danas poznato kao Projekt Priča o Stvarima. Priča nije lijepa. U članku za zimski broj YES! Magazina, Leonardova je napisala: ''Dok sam se nekoć osjećala kao marginalizirana luda koja se bavi otpadom, sada shvaćam da sam dio jedne ogromne zajednice ljudi, ljudi iz cijelog svijeta, koji duboko u svojim srcima znamo da je nešto pogrešno. Naše gospodarstvo je zastranilo. Pola svjetske populacije živi s manje od 2.50$ dnevno, nemoćno da zadovolji osnovne potrebe, dok šačica ljudi zgrće sramotno veliko bogatstvo. Naše industrije pretvaraju planetarne resurse u smetlišta dok ispuštaju otrovne kemikalije koje su toliko agresivne da su sad prisutne u svakom tijelu, čak i tijelima novorođene djece. A naša kultura nas ohrabruje da nalazimo ispunjenje u razuzdanom konzumerizmu prije nego u samilosti i povezanosti.
''Naročito mi Amerikanci kupujemo mnogo više nego što nam je potrebno. Mi također ono što kupimo zadržimo u svom posjedu tek kratko vrijeme, tako da je 99 posto naše robe u smeću već šest mjeseci nakon što smo ju kupili. Nas 1 posto najbogatijih posjeduje isto toliko bogatstva i roba koliko i 57 posto onih koji su na dnu ljestvice. Mi iz navike kupujemo zato jer nam je to zgodno, zbog zabave, zbog osobnog prestiža, ne misleći na to kako su proizvodi izrađeni, kakav utjecaju njihova proizvodnja ima na prirodne resurse i područje na koje smo ih bacili kad nam više ne trebaju.
Još gore, mi bacamo svoj otpad, koji uzrokuje otrovno zagađenje, u najsiromašnijim zemljama svijeta zato što im je potreban novac. Planirano zastarijevanje je činjenica Zapadnjačkog života, i mi mislimo kako bi naše gospodarstvo trebalo rasti ad infinitum. Mi pretpostavljamo da će cijene uvijek sve više rasti i u skladu s tim planiramo i djelujemo, stalno kupujući sve više stvari prije nego im cijena poraste, to kao posljedicu ima da cijene rastu sve više.
Kampanja Leonardove je temeljena na tome da nam otvori oči za jednu novu svjesnost o tome što nam ova potrošnja čini, što čini našoj ljudskoj braći širom svijeta, i samoj Zemlji. Jednom kad postanemo svjesni, piše ona, shvatit ćemo da to ne treba biti tako. Ograničenja naše planete, količina vode, zraka, zemlje, prirodnih resursa nameću ograničenja ljudskim aktivnostima, htjeli mi to ili ne. To se događa sada i ne može se izbjeći. Stoga, zašto ne zauzeti razuman stav i razmotriti kulturu održivosti, niske potrošnje, niskog utjecaja i niskog stresa, u kojoj su ljudi važniji od proizvoda, u kojoj je priroda ta koja nas hrani a ne truje?
Leonardova počinje time da nam pokazuje protok materijala kroz naše gospodarstvo. Tu je prvo ekstrakcija sirovina. Potrebno je 98 tona materijala (stabala, vode, motornih pila, kemikalija i još štošta) da bi se proizvela tona papira. Slijedeći korak, proizvodnja, uključuje stvaranje dizajna, koliko i na koji način su ti materijali upotrijebljeni, upotrijebljene kemikalije i rad potreban da bi se proces odvijao. Distribucija dolazi nakon proizvodnje, i uključuje transport, skladištenje i trgovinu. Sad kad su obavljene, izvlačenje, produkcija i distribucija imaju enorman i dalekosežan učinak na ljude i okoliš. Tada dolazi sveti čin konzumacije, pažljivo proračunat da nas navede na razmišljanje kako je kupovanje ovog proizvoda ono što će nam donijeti sreću. I zadovoljstvo. Pa ipak studije pokazuju da nas iznad jednog određenog nivoa konzumacija ne čini sretnijima. Stres zarađivanja sve više i više novca i kupovanja sve više i više stvari zapravo smanjuje sreću zato što ograničava naše društvene i obiteljske odnose, pojačava osjećaj izolacije, i smanjuje naš osjećaj međusobne povezanosti.
Na koncu, mi Amerikanci se zbog raznoraznih razloga, uključujući planirano zastarijevanje i cijene prema kojima je zamjena jeftinija nego popravak, teško odlučujemo na popravak i ponovnu upotrebu roba. Individualno, potpuno recikliranje na nekoj većoj skali nije baš neko rješenje jer su mnogi proizvodi napravljeni od materijala koji se ne mogu izdvojiti, a zbog toga što za svaku kantu recikliranog materijala koju napunimo, sedam je kanti nerecikliranih materijala koji su prethodno upotrijebljenih u proizvodnom procesu.
Koje je rješenje? Mi uvijek želimo instant rješenja, no ova situacija je tako kompleksna, opasnosti sveobuhvatne, da će trebati, kaže Leonardova, nekoliko promjena, svaka od njih povezana s ostalima, da bismo spasili planetu i sebe. Ono što trebamo učiniti jest promijeniti naše paradigme – leće kroz koje promatramo svoje živote, a da toga čak nismo ni svjesni.
Prvo, moramo redefinirati napredak. Umjesto da mjerimo napredak koristeći standard Bruto Domaćeg Proizvoda (količina materijalnih dobara i usluga) mogli bismo radije koristiti Indikaciju Istinskog Napretka koji mjeri iscrpljivanje resursa i zagađivanje. Još bolje, piše Leonardova, koristimo Sretna Planeta Indeks (www.happyplanetindex.org) koji mjeri utjecaj na okoliš i ljudsku blagostanje.
Drugo, moramo eliminirati rat. Zašto, pita ona, uvijek ima novca da se vodi rat, a ipak se vlada uvijek žali kako je namirivanje ljudskih potreba na drugom mjestu? Mi moramo napraviti proračun i djelovati kako bi se davalo za zdravstvo obrazovanje i izvore obnovljive energije, a ne da trošimo za rat i pripreme za buduće ratove.
Treće, mi moramo ''internalizirati eksternalitete'', što će reći da svi moramo postati potpuno svjesni prave cijene proizvodnje, transporta i ponude materijalnih dobara koja kupujemo. I moramo prihvatiti višu cijenu koju ti troškovi nameću.
Na koncu, moramo vrednovati vrijeme, a ne stvari. Kraće radno vrijeme nije dobro samo za zdravlje; on stvara bolje društvene veze, manju potrošnju, manje stresa i manje negativan utjecaj na okoliš. Neki kažu da će gospodarstvo stagnirati budemo li manje radili i manje kupovali, i Leonardova se slaže. Međutim, sugerira ona, zajedno s određenim brojem ekonomista, da će smanjivanje radnih sati, a time i potrošnje, vremenom dati priliku gospodarstvu da se polako prilagodi polaganijem koračanju bez prevelikih potresa. Jedna studija je pokazala da bi trećina ispitanika rado zamijenila slobodno vrijeme za određeno smanjenje prihoda, posebno ako bi njihove beneficije ostale netaknute. Nacionalni zdravstveni sustav u SAD će proći još dalek put dok ne bude u stanju omogućiti prelazak na više dokolice, punu zaposlenost podjelom rada, manju potrošnju i zdraviji život.
Annie Leonard zapravo poziva na jedan širi, humaniji pogled na život. Kao kritičarka ekonomskog rasta koji je cilj sam po sebi, ona prilazi unutarnjem svetištu onoga što danas znači biti domoljubni Amerikanac kritizirajući mnoge aspekata kapitalizma koji danas dominiraju životom, posebno ideju da je kapitalizam neizbježan. Ali zlatna prilika da se ponovo promisli o načinu na koji mi Amerikanci živimo je propuštena s velikim promjenama u Vladi SAD 2008.
''Već kad su preuzimali upravljanje zemljom koja je bila zapala u socijalne, ekološke i ekonomske probleme, tokom nemirnog vremena zrelog za usvajanje alternativnih strategija, Predsjednik Obama i njegov tim su stalno iznova obećavali da će vratiti gospodarski rast. Paket mjera Američke Centralne banke u vrijednosti od 800 milijardi$ koji je koncem 2008. godine trebao stabilizirati financijska tržišta je služio tome da zaštiti tu svetu ideju ekonomskog rasta, a do 2009., Obama, Tajnik Centralne Banke Timothy Gardner, ekonomski car Larry Summers, i predsjedavajući Federalnih Rezervi Ben Bernake su se obvezali dati otprilike 13 trilijuna$ državnog novca kako bi spasili Wall Street i ponovo pokrenuli gospodarski rast.''
Leonardova nam pokušava otvoriti oči za činjenicu da smo mi u Americi duboko uronjeni u jedan sasvim određeni model, kapitalizam, te da ljudi u drugim zemljama znaju da je to samo jedan od nekoliko mogućih modela. ''Nema sumnje: kapitalizam, onakav kakav je danas, naprosto nije održiv.
Mi živimo u ovoj paradigmi i čak ni ne shvaćamo njezinu patologiju. Za vrijeme petomjesečnog boravka u Bangladešu, bez kontakata sa Zapadom, Leonardova je shvatila ograničenja svojih Američkih paradigmi i vidjela da je život pun mogućnosti koje ranije nije ni razmatrala, kao da je došla iz neke kulture koja živi na plosnatoj zemlji i koja ne ohrabruje istraživanje rubova svijeta. Naučila je kako to izgleda popravljati i ponovo koristiti gotovo sve, te da kućne radinosti temeljene na popravku i ponovnom korištenju mogu biti stabilan izvor zaposlenja i osobnog ponosa. Iskusila je što je to mnogo ležernija i visoko specijalizirana kultura u kojoj je, na primjer, posve normalno da se netko ''nacrta' kod svog susjeda na večeri a da nije bio pozvan.
Poanta je u tom da bi upravo u ovom trenutku Američke povijesti, dok tražimo putove kojima ćemo krenuti u budućnost, trebalo razmotriti alternativne načine života.
Jedan primjer kreiranja rješenja na osnovu promašene paradigme je Američka promocija ''cap and trade'' (trgovanje kvotama stakleničkih plinova) pristupa smanjenju stakleničkih plinova. ''U ovom scenariju'' piše Annie Leonard u uvodu svoje knjige Priča o Stvarima, ''privatnim kompanijama je dozvoljeno da prodaju svoje pravo na zagađivanje drugim kompanijama, koje tada mogu zagađivati više, vjerujući da će slobodna ruka tržišta naći najefikasnije mogućnosti za smanjenje stakleničkih plinova.'' Dakle, treba li se pouzdati u to da će tržišne sile koje su stvorile problem taj problem i riješiti? Leonardova smatra da neće. Nadalje, smatra da će nam promatranje kapitalizma kao naprosto samo jedne od paradigmi u potpunosti omogućiti da ponovo ispitamo način na koji možemo i na koji bismo trebali živjeti, istinsku svrhu naše vlade, i naš odnos jednih prema drugima i našem planetarnom domu.
Annie Leonard je optimistična, zbog toga što, kako sama kaže, zna da postoje drugačiji sustavi i da kad dovoljan broj ljudi želi promjenu, do nje i dolazi. Njezina vizija boljeg života i njezin optimizam su zasnovani na stanovištima ljudi kao što su to Paul Hawken, kreator WiserEarth.org, članovi Global Scenario Group koje je okupio Stokholmski Institut za Okoliš, Tim Jackson iz Komisije za održivi razvoj i Herman Daly, ekološki ekonomist.
U viziji Annie Leonard ljudi žive u čvrsto povezanim zajednicama, koriste javni prijevoz pokretan čistom energijom, kupuju lokalne proizvode iz pogona koje uglavnom posjeduju sami radnici, rade skraćeno i dobivaju sve pogodnosti, dijele resurse u uslugama i robi unutar jednog društvenog miljea koji se međusobno nadopunjava, i imaju dovoljno slobodnog vremena da postanu osviješteni građani tako da uprava maksimalno odgovara ljudima a ne korporacijama. Indikativan za to je indeks Happy Planet.

Za više informacija pogledati www.storyofstuff.com

Izvor: http://www.share-international.net/hrv/publikacije/2010-06.htm


Bookmark and Share