Početna Članci Duhovnost i psihologija Poniznost – test duhovnog napretka

Poniznost – test duhovnog napretka

Datum objave: 26.10.2015

Kako bismo napredovali na putu duhovnosti potrebno je razviti spoj poniznosti s odlučnošću. Kad nemamo poniznosti, razvijamo sklonost usredotočivanja na tuđe umjesto na vlastite pogreške. Kad nam drugi pokušaju ukazati na naše pogreške, odmah pomislimo da njihova opažanja proizlaze iz njihovih, a ne naših nesavršenstava. Zato zaključujemo da smo mi u redu – no nismo u redu jer nitko u materijalnom tijelu nije u redu. Da u potpunosti shvaćamo svoje pogreške, onda ne bismo ni bili u materijalnom svijetu.


Bog nam na razne načine neprestano pokazuje što nam je potrebno kako bismo probudili svoju transcendentalnu svjesnost. Poniznost je toliko važna da njena prisutnost ili odsutnost savršeno ukazuje na stupanj duhovnog napretka. Onaj tko se neprestano preispituje kako bi vidio što treba ukloniti brzo će napredovati. Uklanjanje je od suštinske važnosti jer smo mi već vječno povezani s Bogom. Čisti smo, no ta je čistoća prekrivena.

Naš duhovni život zapravo znači razotkrivanje. To je i jednostavno i teško. Kad se razotkriju naše pogreške, što činimo? Neki se ljudi naljute kad ih probudite iz sna. Kada dođu u dodir s Istinom žele da ih se pusti na miru. Propuštaju priliku jer ne žele prihvatiti da su zatočenici u svijetu iluzije. Što je netko luđi, to više sve druge, a ne sebe, gleda kao umobolne. Umobolna osoba može tumarati ulicama neprilično odjevena i jesti iz kanti za smeće, istodobno misleći kako su drugi smiješni. Može čak zamišljati daje sretna. Uostalom, može svugdje spavati, dok drugi moraju raditi, kupati se i preodijevati se. Mentalno oboljela osoba može misliti da je sve u redu s njom, čak i ako usred ljeta nosi pet kaputa. Umišljajući da joj drugi zavide, odbacuje ih kad je gledaju podozrivo i kažu joj da skine kapute. Mentalno uznemireni ljudi često ne mogu promijeniti svoju situaciju. Smatrajući sebe potpuno pametnima, odbijaju čuti druge.

Jedan od načina otkrivanja stupnja vlastite poniznosti leži u uočavanju u kojoj se mjeri držimo vjerovanja da postoje neprijatelji. Čak i ako netko djeluje kao naš neprijatelj, ne trebamo ga gledati kao neprijatelja. Ne imati neprijatelja ne znači da ne vidimo stvari kakve jesu ili da izbjegavamo ukazati na neprilično ponašanje. Bavimo se problemima iz ljubavi i s poniznošću, govoreći istinoljubivo. Istovremeno, trebamo se truditi ne vidjeti druge kao neprijatelje, slagali se oni s nama ili ne.

Početnici na putu osvještavanja svoje izvorne duhovne prirode odbijaju prihvatiti povratnu informaciju i katkad čak pokušavaju klevetati one koji im pokušavaju pomoći da uvide vlastitu patnju. Čak i ako smatramo da smo u pravu i da nas druga osoba samo pokušava poniziti, imamo još više razloga biti ponizni. Očitujući poniznost, pomažući onima koji kritiziraju u shvaćanju što je pravilno, dopuštamo da prevlada naša duhovna strana.

Osoba velike snage ne pada pod utjecaj raširene sentimentalnosti, hirova, prijatelja ili neprijatelja. Naprotiv, uvijek osjeća blaženstvo. Kad osvjesti činjenicu da se Bog nalazi posvuda pa i u njegovu srcu, prirodno će se zapitati zašto Mu se još nije vratio. Duboko svjesni da nas Bog stalno zove, želimo znati što sprječava naš napredak. Moramo postati ponizni i očajnički nastojati otkriti što ometa naš povratak kući. Trebamo žarko željeti otkriti sve svoje slabosti, sa spoznajom da su te mane odgovorne za naš položaj u ovome materijalnom svijetu.


Pripremio: Dario Duišin Džunić

Bhakti Tirtha Swami
korišteni dijelovi iz knjige “Predaja – Ključ vječnog života”

Izvor: Atma.hr