Kad procvatu behari

Oglašivač: Administrator

Ovo nebo nad nama
                     sjena je od zastora
                     sedam kata nebesa
                     u sred naših je prsa

Proljeće je u nama
                    kad se topi suzama
                    i pustinja procvjeta
                   nudeć' sliku Dženeta

Gore navedeni stihovi su stihovi jedne bosanske ilahije (islamske vjerske pjesme u kojima se izražava ljubav prema Bogu). U nekima od njih na vrlo dirljiv i poetičan način se izražava iskonska čežnja duše za izgubljenim jedinstvom s Duhom.

Kad procvatu behari
kad dunjaluk zamiri
duša čežnjom procvili:
davno smo se rastali

U proljeće i ljeto kada sve oko nas cvjeta i miriše u našem srcu se bude često najrazličitiji osjećaji, izranjaju razna sjećanja iz našeg života, na slatka i gorka iskustva, pobjede i poraze, ali moguće i neobjašnjiva nostalgija za nečim što ne potječe iz našeg iskustva, ili zapravo za nečim što leži u osnovi svih naših iskustava. I poput rijeke ponornice izbija na površinu, u vidu čežnje za nečim davno izgubljenim.
Bez obzira na svu ljepotu koja je oko nas u to doba godine i veću vedrinu i osjećaje ugode u sunčanim danima, duša još uvijek čezne za nečim… Davno smo se rastali…i dalje kuca u našemu srcu.

Ovo nebo nad nama
sjena je od zastora
sedam kata nebesa
u sred naših je prsa

I nebeski svod koliko god nam se činio uzvišenim i beskrajnim, i koliko god oduzimao dah spram naše male pojave, granica je samo našega malog, izdvojenog svijeta. Oči vide koliko im dopušta svijest, a našu svijest kao da prekriva zastor koji nas sprečava da jasno vidimo. Da vidimo kakva snaga je skrivena u nama, snaga koja se želi očitovati. Jer, sedam svjetova, sedmerostruki božanski kozmos prožima naš svijet i naš mikrokozmos.
Centar našeg mikrokozmosa i njegov je centar.
Njegova bit i naša je bit. Zato je sedam kata nebesa usred naših prsa.

Proljeće je u nama
kad se topi suzama
i pustinja procvjeta
nudeć' sliku Dženeta

I zato nas jednoga dana mora probuditi čežnja za svjetlom i ljepotom koji ne prolaze poput zemaljskih, jer vječnost je naše određenje koje nas doziva.
U samozaboravu i tišini predaje tom zovu otvorit će se prozor kroz koji duša može vidjeti kako se pustinja pretvara u mirisno polje - rajski vrt koji je njen stvarni dom.

Autor: Eloratea