Početna Članci Tehnike samorazvoja Umjetnost življenja – vipassana meditacija

Umjetnost življenja – vipassana meditacija

Datum objave: 11.02.2010

Sri S. N. Goenka je učitelj Vipassana meditacije prema tradiciji pokojnog Sayagyi U Ba Khina iz Burme.Iako porijeklom Indijac, S. N. Goenka je rođen i odrastao u Burmi. Tu je imao sreću doći u dodir s U Ba Khinom i naučiti tehniku Vipassane od njega. Poslije obuke kod svog učitelja koja je trajala 14 godina, S. N. Goenka se preselio u Indiju i počeo poučavati Vipassana meditaciju.

Sri S. N. Goenka je učitelj Vipassana meditacije prema tradiciji pokojnog Sayagyi U Ba Khina iz Burme.Iako porijeklom Indijac, S. N. Goenka je rođen i odrastao u Burmi. Tu je imao sreću doći u dodir s U Ba Khinom i naučiti tehniku Vipassane od njega. Poslije obuke kod svog učitelja koja je trajala 14 godina, S. N. Goenka se preselio u Indiju i počeo poučavati Vipassana meditaciju. U zemlji još uvijek oštro podijeljenoj razlikama u kastama i religiji, tečajevi koje je držao S. N. Goenka privlačili su tisuće ljudi iz svih društvenih slojeva. Pored toga, mnogi ljudi iz zemalja širom svijeta dolazili su na tečajeve Vipasana meditacije. Dosad je Goenka održao stotine i stotine tečajeva u Indiji i u drugim zemljama Istoka i Zapada. Tehnika koju Goenka poučava predstavlja jednu cjelovitu tradiciju koja potiče iz doba Gotame Buddhe. Međutim Goenka ne uči budizam. Njegov pristup je potpuno nesektaški jer on razmatra univerzalni problem. Sljedeći članak temelji se na govoru koji je S. N. Goenka održao u Bernu, Švicarska, 16. srpnja 1980. godine.

Svi želimo mir i harmoniju, jer to je ono što nam nedostaje u životu. Povremeno svi doživljavamo uzrujanost, uznemirenost, disharmoniju i patnju. I kada je neko uznemiren on ne zadržava taj jad u sebi nego ga širi i na druge ljude oko sebe. Njegova uznemirenost stvara negativnu atmosferu oko te osobe. Bilo tko da dođe u dodir s njom postaje uznemiren, uzrujan. To sigurno nije pravi način života. Treba živjeti u miru sa samim sobom i sa svim ostalim ljudima. Uostalom, čovjek je društveno biće. On treba živjeti u društvu i surađivati s drugima. Kako živjeti mirno? Kako zadržati sklad u sebi i održavati mir i harmoniju oko sebe, tako da također i drugi mogu živjeti mirno i harmonično ? Uznemireni smo. Da bismo izašli iz tog stanja trebamo znati razlog svoje uznemirenosti, uzrok svoje patnje. Ako proučimo problem, brzo postaje jasno da kad god počne stvaranje neke negativnosti ili nečistoće u našem umu, obavezno postajemo uznemireni. Negativnost u umu, mentalno zagađenje ili nečistoća ne može postojati istodobno s mirom i harmonijom.

Kako počinjemo stvarati negativnosti? Postajemo vrlo nesretni kad se netko ponaša na način koji nam ne odgovara ili kad se događa nešto što ne volimo. Događaju se neželjene stvari i mi stvaramo napetost u sebi. Željene stvari se ne događaju, neke prepreke iskrsavaju na putu njihovog ostvarenja i ponovo stvaramo napetost u sebi. Počinjemo vezivati čvorove u sebi. I kroz cijeli život, neželjene stvari se događaju, željene stvari se mogu ili ne moraju dogoditi i taj proces reagiranja, vezivanja čvorova - gordijskih čvorova - čini cjelokupnu mentalnu i fizičku strukturu vrlo napetom, ispunjenom negativnostima. Život postaje jadan i bijedan.

Jedan način rješavanja problema je da stvorimo da nam se u životu ništa neželjeno ne događa i da se zbiva sve baš onako kako mi to želimo. Moramo razviti takvu moć, ili neko drugi mora imati takvu moć, i mora nam pomagati kada to od njega tražimo, da nam se ništa neželjeno ne događa u životu, i da se događa samo ono što želimo. Ali to nije moguće. Ne postoji nitko na svijetu čije se želje uvijek ispunjavaju, u čijem se životu sve događa prema njegovim željama, a da se pri tome ništa neželjeno ne dogodi. Stvari se događaju usprkos našim željama i očekivanjima. I kako onda, usprkos stvarima koje nam se ne dopadaju, da ne reagiramo slijepo? Kako da ne stvaramo napetost? Kako da ostanemo mirni i harmonični?

U Indiji, kao i u drugim zemljama, mudri, sveti ljudi proučavali su taj problem - problem ljudske patnje - i našli su rješenje: ako se dogodi nešto nepoželjno i počnemo reagirati stvaranjem ljutnje, straha, ili bilo koje negativnosti, treba što prije skrenuti pažnju na nešto drugo. Ustanimo, uzmimo čašu vode, počnimo piti - naša ljutnja neće se povećavati, bit ćemo oslobođeni ljutnje. Ili počnimo brojati: jedan, dva, tri, četiri. Ili počnimo ponavljati riječi, bilo koju riječ ili frazu - možda ime božanstva ili svete osobe u koju vjerujemo - um je skrenut i do određene mjere bit ćemo oslobođeni negativnosti, oslobođeni ljutnje. To rješenje je pomagalo, funkcioniralo je. Ono je još uvijek primjenljivo. Ako ga primijenimo, naš um se oslobađa uznemirenosti. Ali ovakvo rješenje funkcionira samo na svjesnoj razini. Ustvari, skretanjem pažnje, mi guramo negativnost duboko u podsvijest i na toj razini nastavljamo sa stvaranjem i umnožavanjem istih nečistoća. Na površinskoj razini postoji sloj mira i harmonije, ali u dubinama našeg uma su uspavani vulkani koji će prije ili kasnije eksplodirati u razarajuću erupciju. Drugi istraživači unutrašnje istine otišli su još dalje u svom traganju i doživljavajući realnost uma i materije u okviru sebe, shvatili su da je odvraćanje pažnje samo bježanje od problema. Bježanje nije rješenje. Moramo se suočiti s problemom. Kad god negativnost u umu nastane, treba je promatrati, suočiti se s njom. Čim počnemo promatrati bilo koju mentalnu nečistoću, ona počinje gubiti svoju snagu, polako se povlači i poslije nekog vremena nestaje.

Dobro rješenje, koje izbjegava obje krajnosti, potiskivanje ili davanje potpune slobode. Držanje negativnosti u podsvijesti, neće je izbrisati. Dozvoliti joj da se manifestira u fizičku ili vokalnu akciju samo će stvoriti još više problema. Ali ako je samo promatramo, nečistoća prolazi, tu nečistoću smo izbrisali i od nje se oslobodili. To zvuči divno, ali da li je to zaista i praktično izvodljivo? Da li je jednostavno za prosječnu osobu da se suoči s nečistoćom? Kad ljutnja počne, ona nas preplavi tako brzo da mi to čak i ne primijetimo. Onda, preplavljeni ljutnjom, izvršimo određene akcije fizički ili riječima, koje su štetne za nas i za druge. Kasnije, kada ljutnja prođe, počnemo žaliti i tužiti se, tražeći oproštaj od ovog ili onog boga: “O, pogriješio sam, molim Te, oprosti mi!”. A sljedeći put u istoj situaciji, ponovo ćemo reagirati na isti način. Svo to kajanje uopće nam ne pomaže. Teškoća je u tome što nismo svjesni kada nečistoća počinje. Ona počinje duboko na nesvjesnoj razini našeg uma i za vrijeme dok dođe do svjesne razine, ona je toliko ojačala da nas nadvlada i ne možemo je promatrati. Znači trebamo imati osobnog tajnika, tako da kad god ljutnja počne on kaže: “Pazite gospodaru, ljutnja počinje!”. I pošto ne znamo kada će ljutnja početi moramo imati tri osobna tajnika za tri smjene, da bi pokrili cijeli dan. Pretpostavimo da sebi to možemo priuštiti i da počinje ljutnja. Tajnik nas odmah obavještava: “O, gospodaru pazite - počinje ljutnja!”. Prva stvar koju ćemo tada učiniti je da ćemo ga ošamariti i izgrditi: “Budalo! Da li te ja plaćam zato da me učiš?”. Toliko smo zahvaćeni ljutnjom da nam dobar savjet ne pomaže.

Čak i da pretpostavimo da prevlada mudrost i da ga ne ošamarimo i umjesto toga kažemo: “Baš ti hvala; sad moram sjesti i promatrati ljutnju.” Ali, da li je to moguće? Čim zatvorimo oči i pokušamo da promatramo ljutnju, odmah nam predmet ljutnje dolazi u svijest, osoba ili događaj zbog koga smo postali ljuti. Tada više ne promatramo ljutnju. Prije promatramo vanjski poticaj emocije. To će samo umnožavati ljutnju; to nije rješenje. Vrlo teško je promatrati apstraktnu negativnost, apstraktnu emociju, izdvojeno od vanjskog objekta koji ju je izazvao. Čovjek, koji je dostigao krajnju istinu, našao je realno rješenje. Pronašao je da kad god u umu nastaje neka nečistoća, istovremeno se na fizičkoj razini počinju zbivati dvije stvari. Jedna je da dah gubi svoj normalni ritam. Počinjemo disati teško, čim negativnost dođe u naš um. To je realnost koju svako može doživjeti, jer ona je obično vrlo gruba i očigledna. A na finijoj razini, u tijelu počinje neka vrsta biokemijske reakcije - javljaju se neki osjećaji. Svaka nečistoća će stvarati osjećaj, ovakav ili onakav, u jednom ili drugom dijelu tijela. To je praktično rješenje. Obična osoba ne može promatrati apstraktnu nečistoću uma - apstraktni strah, ljutnju ili strast. Ali sa odgovarajućom obukom i praksom, vrlo lako je promatrati disanje i osjećaje, pri čemu su obje stvari neposredno vezane s mentalnom nečistoćom.

Disanje i osjećaji pomoći će nam na dva načina. Prvo, oni će biti naši privatni tajnici. Čim nečistoća u umu nastane, naš dah će se poremetiti; on će početi vikati: “Pazi, nešto je krenulo naopako!” Dah ne možemo ošamariti i moramo prihvatiti upozorenje. Slično, osjećaji nam kažu: “Nešto je krenulo naopako.” Mi to moramo prihvatiti. Zatim, pošto smo upozoreni, počinjemo promatrati disanje i senzacije; brzo konstatiramo da nečistoća prolazi. Taj mentalno - fizički fenomen možemo usporediti s novčićem. Jedna strana je bilo koja misao ili emocija koja nastaje u umu. Druga strana su disanje i osjećaji u tijelu. Bilo kakva misao ili emocija, svjesna ili nesvjesna, bilo kakva mentalna nečistoća manifestira se u dahu i osjećajima koje imamo u tom trenutku. Tako promatrajući disanje i osjećaje, indirektno promatramo mentalnu nečistoću. Umjesto da bježimo od problema, suočavamo se sa stvarnošću onakvom kakva jeste. Ustanovit ćemo da nečistoća gubi na snazi. Više nas ne može nadvladati kao što je to bilo ranije. Ako smo uporni, nečistoće najvjerojatnije iščeznu sasvim i mi ostajemo mirni i sretni. Na taj način, tehnika samopromatranja pokazuje nam stvarnost u dva svoja aspekta: vanjskom i unutrašnjem. Ranije, uvijek smo gledali otvorenih očiju, gubeći unutrašnju istinu. Uvijek smo izvana tražili uzrok naše nesreće. Uvijek smo krivili i pokušavali promijeniti vanjsku stvarnost. Nesvjesni unutrašnje stvarnosti, nikad nismo razumijevali da uzrok patnje leži unutra, u našim vlastitim slijepim reakcijama.

Sada, uz pomoć vježbe, možemo sagledati drugu stranu novčića; svjesni smo onog što se događa u nama. I bez obzira što to bilo, bilo kakav osjećaj, učimo samo da ga promatramo, bez gubljenja ravnoteže uma. Prestajemo reagirati, prestajemo umnožavati svoj jad. Umjesto toga, dozvoljavamo nečistoćama da se manifestiraju i da prođu. Što više prakticiramo ovu tehniku, lakše ćemo shvaćati kako se brzo možemo oslobađati negativnosti. Postupno, um se oslobađa nečistoća, postaje čist. A čist um je uvijek pun ljubavi, ljubavi za druge bez osobnog interesa, pun suosjećanja za neuspjehe i patnje drugih. Pun radosti za njihove uspjehe i sreću. Potpuno je uravnotežen u bilo kojoj situaciji. Kad dostignemo tu razinu, cijeli naš model ponašanja počinje se mijenjati. Više ne postoji mogućnost da učinimo bilo što riječima ili fizički što bi poremetilo mir i harmoniju drugih ljudi. Umjesto toga, ne samo što uravnoteženi um postaje miran u sebi, on također pomaže i drugima da ostvare svoj mir i harmoniju.

To je ono što je učio Buddha - umjetnost življenja. On nikad nije poučavao neku religiju, neki “izam”. On nikad nije učio svoje sljedbenike da upražnjavaju bilo kakve obrede ili rituale, bilo kakve slijepe i prazne formalnosti. Umjesto toga, učio je samo da promatramo prirodu onakvu kakva ona jeste, promatranjem unutrašnje stvarnosti. Iz neznanja mi reagiramo na način koji je štetan i za nas i za druge. A kad se uspostavi mudrost - mudrost promatranja stvarnosti onakve kakva ona jeste - tada napuštamo staru naviku reagiranja. Kad prestanemo slijepo reagirati, tek tada smo spremni za pravu akciju - akciju koja slijedi iz mirnog, uravnoteženog uma, uma koji vidi i razumije istinu. Takva akcija može biti samo pozitivna, kreativna i korisna za pojedinca i za druge. Neophodno je, dakle, “spoznati sebe” - savjet koji daje svaki mudar čovjek. I mi moramo znati sebe, ne samo na intelektualnom nivou, na nivou ideja i teorija. Ne na nivou obožavanja ili emocija, jednostavno prihvaćajući slijepo ono što smo čuli ili pročitali. Takvo znanje nije dovoljno. U stvari, moramo spoznati realnost na stvarnom, aktualnom nivou. Moramo neposredno doživjeti stvarnost ovog mentalno-fizičkog fenomena. Samo to će nam pomoći da se oslobodimo nečistoća, da se oslobodimo patnje.

To neposredno iskustvo naše vlastite stvarnosti, ta tehnika samopromatranja, je ono što zovemo Vipassana meditacija. Na jeziku Indije u Buddhino vrijeme, passana je značilo gledati, vidjeti s otvorenim očima na uobičajeni način. Međutim, Vipassana znači promatrati stvari kakve su one zaista, ne samo kao što izgledaju da jesu. Kroz vanjsku istinu moramo prodirati, dok ne stignemo do krajnje istine cjelokupne mentalno-fizičke strukture. Kad doživimo tu istinu tek tada prestajemo sa slijepim reagiranjem, prestajemo sa stvaranjem nečistoća - i prirodno, stare nečistoće postupno se brišu. Oslobađamo se svih jada i doživljavamo sreću. Postoje tri nivoa u tom uvježbavanju. Prvo, moramo odustati od bilo kakve radnje, fizičke ili vokalne, koja remeti mir i harmoniju drugih. Ne možemo raditi na oslobađanju od nečistoća u svom umu, a istodobno nastaviti sa djelima tijela i govora, koja samo umnožavaju te nečistoće. Zato je moralni kod suštinski, prvi stupanj ove prakse. Odustajemo od ubijanja, krađe, zloupotrebe seksa, laganja i bilo kog oblika trovanja, zagađivanja. Odustajanjem od ovakvih akcija, dozvoljavamo umu da se dovoljno smiri, tako da možemo nastaviti sa započetim zadatkom.

Sljedeći korak je razvijanje sposobnosti ovladavanja ovim divljim umom, vježbajući ga da ostane fiksiran za jedan jedini objekt, za dah. Pokušavamo našu pažnju, što je moguće duže, zadržati na disanju. To nije vježba disanja. Mi ne reguliramo svoj dah. Umjesto toga promatramo prirodno disanje, onakvo kakvo ono jeste, kako dah ulazi, kako dah izlazi. Na taj način dalje smirujemo um, tako da on više nije preplavljen divljim negativnostima. U isto vrijeme, koncentriramo um, čineći ga oštrim i prodornim, sposobnim za rad na uvidu. Ova dva koraka, vođenje moralnog života i ovladavanje umom, vrlo su potrebna i korisna, sami za sebe. Ali oni će voditi do samopotiskivanja, ukoliko ne poduzmemo treći korak, pročišćavanje uma od nečistoća, razvijanjem uvida u svoju vlastitu prirodu. To je, ustvari, Vipassana: doživljaj vlastite stvarnosti, sustavnim i nepristranim promatranjem stalno promjenljivih osjećaja u nama. To je vrhunac Buddhinog učenja: samopročišćavanje kroz samopromatranje. I to mogu svi upražnjavati. Bolest nije sektaška, zato i lijek ne može biti sektaški, mora biti univerzalan. Svatko se suočava s problemom patnje. Kada netko pati zbog ljutnje, to nije budistička ljutnja, hindu ljutnja ili kršćanska ljutnja: ljutnja je ljutnja. I kad se zbog ljutnje netko uznemiri, onda to nije kršćanska uznemirenost, ili hindu, ili budistička. Stoga za tu univerzalnu bolest mora postojati univerzalni lijek.

Vipassana meditacija je takav lijek. Nitko neće i ne može stavljati primjedbe na način života koji poštuje mir i harmoniju drugih. Nitko neće i ne može stavljati primjedbe na razvijanje sposobnosti ovladavanja umom. Nitko neće i ne može imati primjedbe na razvijanje uvida u našu vlastitu stvarnost, s kojim je moguće osloboditi um od negativnosti. To je univerzalni put. Promatranje stvarnosti onakve kakva ona jeste, promatranjem istine iznutra - to je spoznavanje sebe na aktualnom, eksperimentalnom nivou. I dok to upražnjavamo, oslobađamo se svih jada i nečistoća. Od grube, vanjske, očigledne istine, prodiremo do krajnje istine uma i materije. Onda to transcendiramo, doživljavajući istinu koja je izvan domašaja uma i materije, izvan vremena i prostora, izvan uvjetovanih granica stvarnosti: istina potpune slobode od svih nečistoća, svih negativnosti, cjelokupne patnje. Nije važno ime koje ćemo dati toj krajnjoj istini. Ona treba biti krajnji cilj svakog ljudskog bića. Neka svi doživite tu krajnju istinu. Neka se svi ljudi na svijetu koji pate od negativnosti, prljavštine i nečistoća, oslobode svojih nečistoća, oslobode svoga jada. Neka osjete i uživaju pravu sreću, pravi mir i pravu harmoniju.
NEKA SVA BIĆA BUDU SRETNA !
Vipassana u Hrvatskoj

Prije desetak godina, na poticaj Nataše Frykman iz Švedske, nekoliko ljudi iz Hrvatske uputilo se na tečaj meditacije vipassana. Bili su to Rada Mirić, Mirela Marković, Željko Štajduhar i Mirjana Gračan. Tečaj se održavao početkom zime u centru Dhamma u talijanskim Apeninima. Odlično mračno vrijeme godine za poniranje u dubine svog bića i traženje uvida u stvarnu istinu! Osnovni tečaj vipassane traje 10 dana i potpuno je besplatan. Dnevno se meditira ukupno 11 sati i cijelo vrijeme provodi u šutnji. Prva tri dana uči se anapana meditacija, a zatim vipassana. Deseti dan tečaja sudionici smiju međusobno razgovarati i razmijeniti doživljaje koje su dotad šutnjom čuvali za sebe.

Vipassana je prastara meditacija kojom se prosvijetlio sam Buda. Počiva na univerzalnim principima o kojima se učenje sačuvalo do današnjih dana u Burmi. To učenje prenio je prvo u Indiju, a zatim i u cijeli svijet duhovni učitelj Indijac Sri N. Goenka. Slijedeće godine u Hrvatskoj će se održati prvi početni tečaj meditacije vipassana. I vi ste pozvani!

Pripremila: Mirjana Gračan
Tekst preveo: Boško Milisavljević