Početna Članci Tajne onostranog Potonuće Titanika - pomorska nesreća ili savršen zločin?

Potonuće Titanika - pomorska nesreća ili savršen zločin?

Datum objave: 11.02.2010

Jedno je danas sigurno - "Titanik" nije potonuo onako kako je to prikazao reditelj James Cameron u svom filmu "Titanik", niti bilo koja druga od preko 500 televizijskih i kinematografskih ekranizacija i desetine tisuća knjiga o potonuću ovog putničkog broda. Nova istraživanja, ponovne analize i otkrivanje nekih podataka koji uopće nemaju veze sa pomorstvom, bacaju danas potpuno drugačiju sliku na ovaj događaj i otvaraju pitanje:da li je potonuće Titanika bio nesrećan slučaj ili namjerna sabotaža?

Jedno je danas sigurno - "Titanik" nije potonuo onako kako je to prikazao reditelj James Cameron u svom filmu "Titanik", niti bilo koja druga od preko 500 televizijskih i kinematografskih ekranizacija i desetine tisuća knjiga o potonuću ovog putničkog broda. Nova istraživanja, ponovne analize i otkrivanje nekih podataka koji uopće nemaju veze sa pomorstvom, bacaju danas potpuno drugačiju sliku na ovaj događaj i otvaraju pitanje:da li je potonuće Titanika bio nesrećan slučaj ili namjerna sabotaža?

Pođimo redom.

Zašto je toliko medijske pažnje posvećeno baš ovom brodolomu kada je bilo i većih pomorskih katastrofa?

Na brodu "Lusitanija" je u ožujku 1915. godine poginulo 1200 civila, od kojih preko 120 Amerikanaca. Pažljivim istraživanjem podataka koji su ostali potpuno zaobiđeni od službene povijesti ovaj brod je također potopljen pod čudnim okolnostima.
Danas znamo da je upravo njegovo potapanje izazvalo tako žestoku reakciju javnosti u SAD da su one bile prinuđene da 1917. i formalno da uđu u ratni sukob u Evropi, iako za to nisu imale nikakav interes. Da podsjetimo "Lusitanija" je bila američki trgovački brod koji je "tajno" natovaren oružjem uključujući i veliki kalibar, a o čemu kapetan navodno nije ništa znao sve dok brod nije isplovio. Službena povijest tvrdi da su ga potopili Nijemci, torpedom sa podmonice, kada su za to saznali, ali ne objašnjava kako su oni došli do tih podataka i zašto je uopće oružje stavljeno na civilni brod. To je mnoge revizioniste nateralo da dođu do frapantnog zaključka da je ovaj incident orkestriran upravo sa ciljem da se iritira javnost u SAD i pruži podrška američkom predsjedniku Wilsonu da se uključi u Prvi svjetski rat na strani Velike Britanije koja je praktično već bila pred kapitulacijom. Putnici na brodu, oko 1200 civila, od kojih preko 120 Amerikanaca, koji su poginuli bili su samo kolateralna šteta, ali u funkciji intersa onoga tko je u ovom svjetskom sukobu profitirao. A najveći profiter Prvog svjetskog rata, bio je moćni financijsko bankarski međunarodni kartel koji je kreditirao sve zaraćene strane. Ovaj incident i dalje zaokuplja pažnju povjesničara.
Na putničkom brodu "Empress of Ireland" poginulo je 1000 ljudi, a po mornaričkim arhivima oko 65 000 brodoloma zabilježeno je u posljednjih 400 godina.
Ipak, samo je "Titanik" predstavljan kao simbol najveće pomorske katastrofe. Potonuće "Titanika" je legenda koja živi već skoro čitav vijek, iako stvorena na sumnjivim "činjenicama".


Na završnoj špici najskuplje holivudske ekranizacije (koja je koštala čak 200 miliona dolara) piše: "Likovi, mjesta i događaji u ovom filmu su izmišljeni. Svaka sličnost sa stvarnim dogadajajima ili ličnostima, živim ili mrtvim, sasvim je slučajna".
Dakle, ako je u filmu sve izmišljeno zašto je korišten stvaran rediteljski pristup i imena stvarnih putnika? Zašto je korišten dokumentarni materijal koji uključuje i originalne snimke olupine "Titanika"? Zašto je toliko pažnje poklonjeno vjernoj i skupoj rekonstrukciji čitavog broda, detaljima u interijeru, u kostimu, pažljivo su kopirani stolnjaci, tanjiri, jelovnici sa stvarnog Titanika?


Zašto skupi specijalni efekti koji su imali za cilj prikazati maksimalno stvaran sam čin potapanja i dramu koju su putnici doživjeli? Najzad, nije li sam reditelj Cameron rekao da on i nije radio film o katastrofi "Titanika", već ljubavni film o dvoje putnika, Kate i Jacku? Naravno, oni se u stvarnosti vjerovatno nikada nisu sreli, jer su imena nasumice izabrana sa spiska putnika.


Lik kapetana Edvarda Smita veoma je blijedo obrađen. Ako ste gledali film, primjetili ste da on čak i nema glavnu ulogu, već se više pojavljuje kao "dekor". Nije li drama tog čoveka bila najveća, daleko veća od nepostojećeg zaljubljenog para Jacka i Kate?
Najzad, u filmu koji je ipak fikcija, pojavljuju se i neki stvarni putnici, koji su igrali izuzetnu ulogu u američkom društvu toga vremena. To su, prije svih, najbogatiji ljudi toga vremena: Jon Jakob Astor, Benjamin Gugenhajm i Izador(Isa)Straus. Njihovi posljednji trenuci života na "Titaniku" dati su na osnovu podataka koji su preuzeti iz priče u medijima toga vremena, tj. izjava "svjedoka", a koja se danas otkriva kao netočna. Zar njihove životne drame nisu bile dovoljno inspirativne da bi bile tretirane glavnim ulogama, već se i oni pojavljuju kao "dekor" u priči o nepostojećem zaljubljenom paru?


Zašto su tako izmješani izmišljeni likovi sa stvarnim, a čitava priča ipak bazirana na stvanom događaju?


TITANIK JE POTONUO VEOMA BRZO

Film je od snimanja pa do prikazivanja pratila ogromna medijska propagandna. Da li je toliki publicitet slučajno ili namjerno skretanje pažnje sa istine? Pogledajmo neke činjenice do kojih su došli istraživači olupine.
Ostaci "Titanika", koji je potonuo travnja 1912. prvi put su otkriveni 1985. godine kada se čuveni pomorski istraživač Robert Balard spustio na dubinu od 4000 metara i snimio ih.(Balard je prvi je istražio i olupinu "Lusitanije" i otkrio oštećenje od torpeda, ali je zaključio da je brod zapravo potnuo od razorne eksplozije koja se ne može baš povezati sa tim torpedom. I njemačka strana je također tvrdila da samo jedan ispaljen torpedo daje putnicima dovoljno vremena da se ukrcaju u čamce za spasavanje. "Lusitanija" je, međutim, potonula za samo 18 minuta, a neki od malobrojnih preživelih putnika su izjavili da je nakon torpedovanja odjeknula jedna još jača ekspozija. Dakle, zvanična verzija o potapanju ""Lusitanije" očigedno je problematična). Mjesto potonuća "Titanika" locirano je na oko 600 kilometara jugoistočno od Newfaundlanda. Ipak, veliki broj dijelova olupine, posebno dijelovi korita, nedostajali su pa se vjerovalo da se korito prilikom pada na dno raspalo na veliki broj manjih dijelova koji su se razletjeli dalje od glavne olupine.


Dugo se mislilo da je brod prepukao na dva dijela pri čemu su se odvojili samo pramac i krma, kako je prikazano i u Cameronovom filmu, ali i na brojnim crtežima, navodno, po sjećanju preživjelih.


Međutim, svi brodovi napravljeni u to vrijeme, mogli su nakon nesreće i eventualnog odvajanja krme od pramca ostati u dijelovima kako bi plutali na vodi dovoljno dugo dok im ne stigne pomoć. Tako su bili konstruirani. Znajući to, mnogi putnici sa "Titanika" su pohrlili ka krmi (jer je oštećenje bilo na pramcu), vjerujući da ona neće potonuti. U to ih je vjerovatno uvjeravao i sam konstruktor broda Tomas Endrius, koji je bio na brodu. Tako je mislio i sam Jacob Astor koji je, navodno sa gnušanjem, odbio da se ukrca u prvi čamac za spasavanje koji mu nuđen.


Ali, kolovoza 2005. istraživači koje je financirao "History Channel" otkrili su pola kilometra dalje od krme i pramca dijelove korita i to dva prilično dobro očuvana dijela dužine 12 i 27 metara koji su nekada činili cjelinu. Na dijelu korita u neposrednoj blizini kotlarnice uočljivo je bilo veliko oštećenje kao od ekspolozije. Tako je otkriveno da se brod raspao na tri konstrukcione cjeline. Prvo se odvojilo korito broda, a onda je došlo do razdvajanja krme i pramca. Tako odvojena i oštećena krma bez korita mogla je plutati na vodi najviše pet minuta, a ne 15 do 20 kao što se ranije mislilo i kao što je u posljednjem filmu prikazano. Pošto je bila prepuna ljudi njihova agonija je trajala mnogo kraće. Čitav brod je nakon pucanja čeličnog korita potonuo možda samo za dvadeset minuta.


"Ranije smo mislili da je brod pukao jer je potonuo, a sada znamo da je potonuo jer je prethodno pukao", kaže povjesničar i istraživač olupine David Braun.
Izgleda da je "Titanik" pretrpio nezamislivo jako razaranje što je moglo biti posljedica direktnog udara u ledeni brijeg pri punoj brzini od 22 čvora. Ali, da se podsjetimo još jednom, u filmu "Titanik" brod nije udario punom snagom u santu leda, koju dežurni oficiri nisu na vrijeme primjetili jer navodno nisu imali durbin, već su uspjeli potpuno zaustaviti motore. Brod je udario u brijeg gonjen samo silom inercije. To je potvrdio i preživjeli mornar, Frederic Flit, pred istražnim Senatom SAD:
"Bila je tamna noć bez mjesečine... Osmatračnica nije imala durbin, jedini je ostao u Soutemptonu". Flit je bio taj koji je na osmatračnici prvi ugledao ledni brijeg. Po njegovom svjedočenju mašine su zaustavljene i pokrenute unazad, a brod zaokrenut na lijevo. Ali sudar je bio neizbježan.


Dakle, da li je grdosija sa ojačanim čeličnim koritom uopšte mogla da pretrpi takvo oštećnje u sudaru sa ledom? Čelik protiv leda. Mnogima ovo djeluje nemoguće.
Flit se nekim čudom uspio spasiti i posvedočiti o događanju na "Titaniku". Nastavio je i ploviti na drugim brodovima u kompaniji White Star Line, ali su među putnicima počele kružiti glasine da "donosi nesreću" pa je morao prijeći u drugu kompaniju. Kao mornar radio je sve do 1936. Zbog "obiteljskih problema" objesio se 1965. godine.


DA LI JE TITANIK UOPĆE UDARIO U LEDENI BREG?

Postoje i proturiječne izjave brodolomnika o tome kako je izgledao sudar sa ledenim brijegom. Jedan putnik je izjavio da je u trenutku udara imao "osećaj da se kotrljaju preko milion kamenova", dok većina nije osjetila ništa ili samo lako podrhtavanje.
Kako je moguće da tako skup i luksuzan brod nema durbina? Djeluje li to glupo?
Sve ove nelogičnosti i kontradiktornosti nikada nisu bile zanimljive medijima. Zašto?
"Naprsnuće i potonuće Titanika, nikada nije bilo točno oslikano", tvrdi Parks Stivenson, povjesničar i istraživač.


Zato ekipa stručnjaka sada pokušava da po svakoj izjavi očevidaca napravi kompjutersku animaciju kako bi otkrili što se stvarno dogodilo.


Tadašnje novine su već sutradan objavile snimak navodnog ledenog brijega koji je načinjen sa tegljača "MacKay-Bennett" i koji je kompanija "White Star Line" poslala da pogleda ima li još preživelih u vodi i da pokupi mrtve. Na ledu su se, navodno, još vidjeli crveni i crni tragovi farbe od broda(!), pa su oni pretpostavili da je to taj ledeni brijeg.


Ali, tko je tada kontrolirao američke medije? Upravo oni koji ih kontroliraju i danas. Moćni korporativni trustovi na čijem čelu je međunarodni bankarski kartel. Upravo oni na koje je danas pala sumnja da su izvršili potapanje "Titanika" zbog svojih interesa.
Zato se danas pojavljuju spekulacije da je ogromno oštećenje brodskog korita baš u dijelu gdje se nalazila kotlovnica možda nastalo razornom eksplozijom u skladištu uglja. Drugi vjeruju da je u samoj izradi broda možda namjerno napravljen konstrukcioni propust, kako bi se brod brže raspao, te da je "Titanik" od početka bio predodređen za samo jedno putovanje.


Nikada nije utvrđen točan broj putnika koji su bili ukrcani na "Titanik", pa se uvijek kaže da se "vjeruje da je bilo ukrcano 2.227 ljudi". Nikada fizički nije potvrđeno da je poginulo baš 1500 ljudi. Mnogi leševi nikada nisu pronađeni.


Zašto je na brodu bilo manje čamaca? Ako u svaki može stati i do 70 ljudi i ako je brod tonuo čitava 2 sata, zašto su čamci spuštani poluprazni? Zašto se žurilo?
Kako to da je brod bio opremljen samo bijelim signalnim raketama, a ne i crvenim koje označavaju poziv za pomoć? Bijele rakete to ne znače.


Najzad, da nije možda čitava priča izmišljena i umnožena stotinama puta u filmovima u desetinama hiljada knjiga i članaka kako bi se prikrio pravi razlog potonuća - možda namjerna sabotaža?
No, prije nego što pogledamo kome je bilo u interesu potapanje ovog broda, dodajmo još jedan zanimljiv detalj.

SCENARIO ZA SAVRŠEN ZLOČIN?


Još 1898. godine pisac po imenu Morgan Robertson smislio je priču o prekookeanskom brodu većem od svih do tada napravljenih. Priču je nazvao "Uzaludnost"(Futility). Kasnije je preimenovana u "Olupina Titana"(The wreck of Titan).
Taj brod iz knjige imao je frapantne sličnosti sa jednim brodom koji je zaista izgrađen 14 godina kasnije u jednom britanskom brodogradilištu.


Robertsonov izmišljeni brod imao je 70000 tona zapremine, a stvarno izgrađeni brod 66000. Robertsonov je bio dug 800 stopa, a stvarni 882 stope. Oba broda su imala tri ogromna pogonska propelera i mogla da razviju brzinu od 24, odnosno 25 čvora. Izmišljeni brod je imao 40000 konjskih snaga, a pravi 45000. Oba broda su mogla da nose 3000 ljudi i smatrana su za nepotopive. Oba broda imala su čamce za spasavanje samo za deo putnika.
Robertsonov brod iz knjige je jedne hladne travanjske noći udario u ledeni brijeg u sjevernom Atlantiku. Stvarni brod je noću 14. travnja 1912. (u 23.40), udario u ledeni brijeg, također u sjevernom Atlantiku.
Agonija broda koji tone u Robertsonovoj priči trajala je 2 sata. I stvarni brod je nakon oštećenja tonuo 2 sata, po zvaničnoj verziji, ali u stvarnosti izgleda mnogo brže.
Ali, ni to nije sve. Robertson je svoj brod, vjerovali ili ne, nazvao "Titan". Stvarni brod se zvao... Pogađate, zar ne?
Fiktivni "Titan" je putovao iz New Yorka za Liverpool, a pravi "Titanik" iz Souttemptona za New York.


Evo kako je Robertson opisao nepotopivi brod "Titan" u svojoj knjizi: "Sa mosta inženjerske sobe i sa mnoštva drugih mjesta na palubi 92-oja vrata od 92 vodootporna odjeljka mogla su biti zatvorena za samo pola minute okretanjem poluge. Vrata su se također automatski zatvarala u kontaktu sa vodom. Sa devet potopljenih odjeljaka brod je mogao i dalje ploviti i kako nije postojala takva mogućnost da se oni toliko napune vodom, parobrod "Titan" smatran je praktično nepotopivim!"
"Titan" je imao 15 vodootpornih odjeljaka, a "Titanik" samo 9.


Dakle, ideja za savršen zločin je već bila u formi scenarija. Trebalo je samo izgraditi dekor (veliki prekookenski parobrod), smjestiti žrtve na brod i režirati predstavu koju će izvesti kontrolirani ljudi i kontrolirani mediji i koja će se odigrati u stvarnosti. Međunarodni bankarski kartel imao je sve to.
Ali, gdje je motiv za zločin? Kada su u pitanju bankari motiv je uvek - NOVAC.

KOME JE SMETAO ZLATNI I SREBRNI DOLAR?


U svojoj knjizi "Tajne Federalnih Rezervi"(Secrets of the Federal Reserve) , Eustace Mullins piše da su se 1910. sedmorica uticajnih svetskih bankara iz Evrope i SAD sastala na Ostrvu Džekil pored obale Džordžije kako bi razradili tajni plan o osnivanju moćnog međunarodnog bankarskog kartela koji bi pokrivao i SAD.
Sastali su se senator Nelson Oldrič i Frank Vanderklip kao zastupnici poslovne imperije Rokfelera, Henri Dejvidson, Čarles Norton i Benjamin Strong - predstavljali su J.P. Morgana, a Paul Varburg je došao ispred evropske bankarske dinastije Rotšild.
Kartel je imao za cilj da ostvari monopol u poslovima sa izdavanjem potvrda na deponirano zlato ili srebro u SAD. Kada se sa takvom potvrdom vrši robna razmjena one dobijaju funkciju novca. Ovim poslom bavile su se do tada mnoge privatne banke kao i državni trezor, a papirne dolarske novčanice iz tog vremena tako su se i zvale - zlatni ili srebrni dolari.


Izdavanje ovih dolara bio je i za privatne bankare i za državni trezor unosan posao, a Zakon o zlatnom standardu iz 1900. (Gold standard act) obavezivao ih je da za svaku izdatu novčanicu moraju imati stvarno zlatno ili srebrno pokriće. Ovaj zakon postavio je 1900. predsjednik Mekinli koji je ubijen 1901. kada je u njega pucao jedan poljski Jevrejin, inače internacionalistički (komunistički) aktivista. Na njegovo mjesto, bez izbora je tada sjeo potpredsednik Teodor Ruzvelt (42), najmlađi predsjednik u povijesti SAD. Postavljanje Ruzvelta kao potpredsjednika samo godinu dana prije atentata na Mekinlija bio je posljedica utjecaja moćnih bankara koji su ga Mekinliju prosto nametnuli, vjerovatno da bi mu za uzvrat financirali predsjedničku kampanju. Upravo su Teodor Rozevelt, koji potiče po majci iz bogate trgovačke i robovlasničke porodice Bjulok , kao i njegov rođak kasnije Franklin Delano Rozevelt, svojom politikom najviše ojačali privatne fondacije, korporacije i bankare. Teodor Rozevlt je odmah uveo ukidanje Zakona o zlatnom standardu.


Do tada, te su potvrde predstavljale pravi novac. Na primjer "Two Dollar Silver Certificate", koji je izdala banka u Novoj Engleskoj značila je da Trezor SAD mora donosiocu isplatiti dve unce srebra. Banknota "One Dollar Silver Note" je bio zamjena za jednu uncu srebra. Ili "Ten Gold Dollars", značilo je pola unce zlata te 1912.god.
Mnogo ovakvih novčanica ostalo je potopljeno i na "Titaniku" pa za njih nikada nije isplaćeno zlato i srebro, već je zauvek ostalo u državnom trezoru ili kod privatnog bankara. Ovo je bio odličan argument pomenutoj grupi sa Ostrva Džekil da dvije godine kasnije ukaže američkim kongresmenima kako je važno da se izdavanje novčanih certifikata koncentrira samo na jednom mjestu u Sistemu Federalnih Rezervi koje bi bile oficijelna američka centralna banka.


Kartel je želeo, ne samo da ima monopol u ovom poslu, već i da dobije pravo da izdaje dolare bez stvarnog zlatnog pokrića, odnosno da vodi "elastičnu monetarnu politiku", kako su oni to kongresmenima tumačili. To je značilo da bankari imaju mogućnost kreditiranja novcem koji nema zlatno i srebrno pokriće, odnosno novcem koji nema nikakvu vrednosnu podlogu i predstavlja čist papir. Ovaj novac se naziva spekulativnim novcem.


Međunarodni bankari su svoj pakleni naum već bili uspešno sproveli Engleskoj još u 17.st. osnivanjem prve privatne centralne banke u Londonu. Tako je nastala Bank of England 1694.
Kolonijalna osvajanja koja su Englezi vršili za račun ovog bankarskog kartela, koji je potpuno preuzeo kontrolu nad ekonomijom Ujedinjenog Kraljevstva, omugućila su im da u svim kolonijama osnivaju svoje privatne centralne banke i tako izdaju novac bez pokrića. Ovim običnim papirom kupovali su sirovine i radnu snagu u kolonijama. Amerika je kao velika kolinija i ogromno tržište bila i veliki zalogaj za ove međunarodne bankare.


Američki predsjednik Endriju Džekson dugo se i žestoko suprostvljao namjerama ovog lihvarskog kartela odbijajući da im obnovi licencu za posao sa izdavanjem novčanih priznanica. Čuvene su njegove reči: "Vi ste jazbina guja i lopova. Moja je namjera da vas isteram odavde, i tako mi boga, isteraću vas". Džekson je naprasno umro iz nepoznatih razloga.


TRI GLAVNE ŽRTVE?

Mnogi bogati biznismeni i robovlasnici koji su već bili stekli svoj kapital i pozicije u Americi nisu se dali opljačkati na ovaj perfidan način.
Tu su se najviše isticali trojica tada najbogatijih, ne samo u SAD, već i u svetu: Džon Džejkob Astor, Izador Štraus i Benjamin Gugenhajm. Sva trojica su stradala u brodolomu "Titanika".
Džon Džejkob Astor je u to vreme bio najbogatiji čovek na svetu. Njegova imovina se procenjivala na oko 500 miliona dolara, sto bi danas iznosilo oko 11 milijardi dolara. Njegov pradeda se obogatio trgovinom krznima i Astori su bili nesporno najuticajnija dinastija u SAD.Sa svojim rođakom Vilijamom Valdorfom Astorom sagradio je i elitni hotel Valdorf-Astorija.


Iz špansko-američkog rata, 1898. Dž.Dž. Astor je poneo čin pukovnika. Obilato je financirao američku vojsku dajući joj na raspolaganje i svoju privatnu jahtu na koju je instalirana artiljerija. Astor je važio za velikog američkog patriotu.
Kada se razveo od svoje prve žene i oženio djevojkom od 18 godina, koja je bila mlađa od njegovog sina, bio je to prvorazredni skandal za tada kršćansku i puritansku Ameriku koja se podjelila u stavovima. Da bi izbjegao takvu atmosferu, par je otputovao u Egipat, a zatim u Francusku. Za povratak u Ameriku kupili su karte prve klase na "Titaniku".


Medijska priča kaže da je Dž.Dž.Astor odbio da uđe u prvi čamac za spasavanje koji mu je ponuđen, vjerujući da je oštećenje na brodu malo i da je brod nepotopiv. Onda se, navodno, predomislio i prihvatio da se ukrca u čamac broj četiri. Ali, dežurni oficir mu je tada rekao da to nije moguće dok se ne ukrcaju sve žene i deca, jer je naređenje kapetana bilo da se spašavaju prvo žene i djeca. Tako je Astor ukrcao samo svoju ženu. Priča još kaže da je uzalud pokušavao da ubedi oficira da mora da bude uz svoju ženu koja je u "delikatnom stanju". Ali, nije pomoglo i najbogatiji čovek na svetu je ostao na brodu koji tone. Za razliku od Astora, običan mornar koji je "prvi spazio ledeni brijeg" i o tome svedočio red Kongresom, Frederik Flit, spasao se.
Telo Astora pronađeno je u ponedeljak, 22. aprila u vodi. Pronašao ga je tegljač "McKay -Bennett", isti onaj koji je snimio ledeni brijeg.


Benjamin Gugenhajm je bio nasljednik više rudnika zlata, srebra i bakra. Živeo je više u Parizu zbog poslova (ili ljubavnice kako je to tvrdila okolina), dok mu je žena sa porodicom bila u Njujorku. Gugenhajm se na "Titanik" ukrcao sa tada popularnom francuskom pjevačicom Leontin Ober.


Zvanična verzija kaže da je svoju partnericu stavio u čamac za spasavanje, a onda otišao do svoje kabine i obukao svečano odelo. Uz čašu viskija i u pratnji svog batlera odlučio da se suoči sa sudbinom riječima: "Obukli smo najbolje i spremni smo da odemo kao džentlmeni". Stjuardu je kasnije rekao: "Recite mojoj ženi da sam učino najbolje vršeći svoju dužnost". Njegovo telo nikada nije otkriveno.


Izador Straus je bio vlasnik robnih kuća Mecy's. On i njegova žena navodno nisu hteli da se odvoje i odlučili su da odu zajedno zagrljeni u krevetu u svojoj kabini.
Sve u svemu, po medijskoj priči, ispada da su se sva trojica olako odrekla svog bogatsva i života. Pukovnik Astor je čak ponizno molio oficira najnižeg ranga da ga pusti u čamac sa ženom. Bilo je to u 1:45, prema svjedocima, dakle puna dva sata nakon udara u brijeg. Ali, šta ako je brod potonuo mnogo brže kao što sada tvrde istraživači? Da li to znači da su sve priče izmišljene iil su svedoci lagali?
"Svjedok" posljednjih Gugenhajmovih reči je vjerovatno imao sreću da ostane živ i da o ovome posvedoči. I Štrausa i njegovu ženu su vjerovatno "svjedoci" vidjeli zagrljene u kabini.

Da li je baš tako bilo?


Ne samo što se ova trojka suprostavljala formiranju Federalnih Rezervi, već bi vjerovatno svojim uticajem spriječila ulazak SAD u Prvi svjetski rat. Upravo politička filozofija Astora bila je u načelu tadašnjih američkih nacionalista: "America first". Zagovornici ove politike žestoko su se u Kongresu borili protiv odluke Vudro Vilsona da Ameriku 1917. uvede u evropski rat. Danas su istoričari revizionisti otkrili da je taj rat bio potreban upravo međunarodnim bankarima i glavnoj evropskoj bankarskoj dinastiji Rotšild, kako bi ekonomski oslabila Tursku, a Englezima obezbedila kontrolu nad Palestinom. Tu će kasnije stvoriti svoju privatnu državu Izrael koja će biti stateška vojna sila na područiju bogatom naftom pored Sueckog kanala, gdje su bankari investirali svoj najveći kapital.

JEZUITI - PRAVI VLASNICI FED-a?

Revizionisti su otkrili i da su Rotšildi već vjekovima glavni bankari katoličke crkve, te su najzaslužniji za ogromno bogatstvo koje je ova crkva akumulirala dobrim investicijama i burzovnim špekulacijama. Ogromne količine zlata upravo iz Amerike prebacivane su vještim radnjama ovog bankarskog kartela u trezore u Švajcarskoj.


Morganova finansijska firma smještena u Londonu uspjela je da se spasi financijskog kraha 1857. zahvaljujući baš pomoći Bank of England i dinastije Rotšild koja je imala uticaj na tu banku. Od tada je Morgan postao Rotšildov finansijski agent za SAD. Tu se u početku sukobio sa interesima dinastije Rokfeler i ideja da zajednički formiraju FED bila je prilika da sarađuju i da objedine ogroman kapital sa obe strane Atlantika kojim su već raspolagali i naravno stave ga na uslugu katoličkoj crkvi.


Da napomenemo i da je čitava katolička crkva sa svojim ukupnim kapitalom danas jedna od najmoćnijih burzovnih igrača u svijetu. Na primer, samo bostonska nadbiskupija samo u obveznicama, ima 635,891,004 US dolara. Ukupno bogatstvo čitave katoličke crkve u javnosti je nepoznato.


J.P.Morgan je bio vlasnik i kompanije "White Star Line" koja je 1909. u Belfastu, u Irskoj, počela gradnju "Titanika" (sa tehničkim osobinama koje je imao "Titan" iz knjige). U svom tekstu "Kako je potopljen Titanik" publicista i novinar, Dag Jurči, tvrdi da su Morganu ovo naložili upravo iz katoličke crkve. Zapravo glavni idejni pokrovitelji čitave ove zavjereničke operacije i u formiranju FED-a i u potapanju "Titanika" bili su katolički svećenici iz reda Jezuita (Isusovaca). Jurči iznosi i tvrdnje da su oni i direktni izvršioci ovog monstruoznog zločina.


Društvo jezuita osnovano je 1534. pod vođstvom Injasija Lojole kako bi se u okviru rimokatoličke crkve borili pritiv reformatorstva. Veoma brzo su se razvijali u okviru katoličke crkve. Njima su se ispovedali članovi najmoćnijih evropskih dinastija. Papa Klement XIV je ovaj red ukinuo 1773., ali ga je Pije VII 1814. ponovo uspostavio. Oni su branili papu i katolicizam u čitavom svijetu. Čine to i danas sa ciljem da ponovo uspostave apsolutnu moć katoličke crkve na čijem čelu bi bio papa kao globalni poglavar. Cilj im je katolička Amerika. Oni funkcioniraju kao vojska, na čelu reda je svećenik sa činom Generala. Veruje se da stotinama godina ova organizacija vrši razne atentate za interese crkve, te je mnogi uspoređuju sa CIA ili Mosadom. U svojoj knjizi "Atentatori vatikana"(Vatican Assasins), Eric Džon Felps tvrdi da je upravo njihova organizacija "Crni Papa" naložila i uz pomoć CIA i Mossada sprovela teroristički napad na Njujork 11.septembra 2001. Ove zgrade su bile simbol moći dinastije Rokfeler.


Nakon smrti Astora, Gugenhajma i Štrausa međunarodni bankari su imali čistiji put do svog cilja.

"BOŽJA" ZAPOVIJED KAPETANU SMITU


Glavnu ulogu u potapanju "Titanika", po analizi koju je napravio Dag Jurči, imao je sam kapetan broda Edvard Smit.


Belfast je bio većinom protestanstki grad i jezuiti su ih mrzili, te je sasvim moguće da je brod građen sa namjerom da bude žrtvovan. Da li je tada u konstrukciji napravljen nekakav propust, istraživači upravo pokušavaju da odgonetnu.
Nepotopivost broda je bila nadaleko poznata zahvaljujući medijskoj propagandi koja je pratila i gradnju i prvo putovanje "Titanika". Na njega je ukrcan veliki broj Iraca, Francuza i Italijana, pretežno protestanata. Među njima i elitna bogataška imena koja su, vjerovatno zbog medijske pompe, potaknuta da se ukrcaju na brod. Većina je preživela, uključujući i jednog od direktora "White Star Line-a", Lorda Ismeja, ali ne i konstruktor Tomas Endrijus i već pomenuta trojka najbogatijih kapitalista.


Jurči tvrdi da je kapetan Edvard Smit bio jezuita, odnosno "svećenik" u civilu. To su ljudi koji sasvim obično žive radeći u svojoj profesiji, a da su u službi jezuita. Ovakav način rada jezuita, potpuno prikriven, najveća je nepoznanica jer pripadnik ovog reda praktično može biti svako. Jeziuti su danas, ne samo prisutni u svim crkvama (čak i na najvišim pozicijama), već i u mnogim drugim službama. Kapetanu Smitu je ovo bilo posljednje putovanje pred penziju, nakon 46 godina službe.
Dugo je bila najčuvanija tajna da se prilikom pristupanja jezuitskom redu, posebno višem rangu, polaže zakletva koja sadrži i ove riječi:
"Smatrat ću sebe mrtvim tijelom, bez volje i intelekta, kao malo raspeće koje se okreće bez opiranja po volji onoga tko ga drži, kao štap u ruci starca koji ga koristi po svojoj volji i kako mu najbolje odgovara" (R. W. Thompson, "The Footprints of the Jesuits").


Tko je u slučaju Edvarda Smita bio čovjek čijoj volji i naredbi je on morao da se podredi i to čak plati životom?


U dokumentarcu "Tajne Titanika" ("The Secrets of the Titanic", koji je 1986. rađen za TV kanal "National Geografic" navodi se da je u trenutku isplovljavanja broda iz Sautemptona na njemu bio i otac Fransis Brauni, najmoćniji jezuita u čitavoj Irskoj i da je on bio u njihovim redovima nadređeni Edvardu Smitu. On je odgovarao svom direktno nadređenom Generalu Francu Havijeru Verncu (koji je vjerovatno bio mozak čitave operacije).

Otac Fransis Brauni i tadašnji general Franc Havijer Vernc.


Zvanična verzija o Braunijevom putovanju "Titanikom" kaže da je on tada studirao teologiju u Dublinu i da je dobio kartu za put "Titanikom" od Sautemptona do Kvinstauna od svog ujaka koji je bio biskup u Irskoj.
Na putu se Frensis Brauni sprijateljio sa bogatim američkim parom s kojim je dijelio stol u sali za ručanje prve klase. Brauni je planirao da se iskrca u Kvintaunu u Irskoj, 11.aprila. Bogati par ga je zamolio da produži sa njima putovanje do Njujorka, pri čemu bi mu oni platili putne troškove. Insistirali su da on od svog pretpostavljenog u Dablinu slanjem telegrama sa broda zatraži dozvolu za produžetak puta. Brauni je to, navodno, i učinio. Odgovor na njegov zahtev stigao je za vrijeme stajanja u luci Kork u Kvinstaunu. Bio je kratak:" Silazi sa tog broda - Provincial" (zvanje lokalnog starješine jezuita). Tako je Frensis Brauni u posljednjem trenutku napustio brod koji će samo tri dana kasnije doživjeti katastrofu. Ali, prije nego što se iskrcao otac Brauni je napravio seriju odličnih fotografija na kojima se vide mnoga lica koja samo tri dana kasnije neće više biti među živima. Kakva koincidencija! Nitko od tolikih imućnih putnika nije napravio snimke katastrofe. Niti jedne filmske kamere nije bilo na brodu.

Ekskluzivne fotografije oca Frensisa Braunija odmah nakon nesreće osvanuli su na naslovnoj strani pojedinih američkih novina.

Danas se mogu naći na sajtu www.titanicphotographs.com.


Ili je istina malo drugačija?


Da li je tada kapetan Edvard Smit kao jezuitski službenik u civilu dobio naređenje od Braunija da potopi "Titanik", što je on i učinio?


Da li je Brauni tada kapetana Smita podsjetio na zavjetne riječi jezuita da je General: "… bog društva i ništa osim njegovog električnog dodira ne može galvanizirati njihova mrtva tijela u život i akciju. Dok on ne progovori, oni su kao hladni serpenti u svojim ledenim grobnicama, beživotni i ukočeni; ali trenutak kada im on zapovedi, svaki član istog trena skače na noge, ostavljajući sve čime se do tada bavio, i spreman je za juriš i za napad gdje god bude usmjeren da udari" (R.W. Thompson, The "Footprints of the Jesuits").


Po filozofiji jezuita svaki cilj opravdava sredstvo, tako da masakr nedužnih civila nije predstavljao moralnu prepreku (posebno ako su većinu putnika činili protestanti).
"Pod komandom Boga (jezuitski General) ovlašćen je da ubije nevine, da hara, da počini svu blud, jer On (Papa) je Gospodar života i smrti i svih stvari. Da ispunimo Njegov nalog je naša dužnost" (W. C. Brownlee, Secret Instructions of the Jesuits).


Erik Džon Felps, u svojoj knjizi "Atentatori vatikana" zapisao je i slijedeće: "Dakle, evo kako izgleda jezuitska podmuklost. Jedan provincijski jezuitski svećenik, otac Brauni, ukrcao se na "Titanik", fotografirao žrtve, vjerovatno dao instrukcije kapetanu u skladu sa jezuitskom zakletvom i slijedećeg jutra se iskrcao sa broda…",


I u zvaničnoj verziji o "Titaniku" navodi se da je Edvard Smit dobio čak osam telegrama da uspori plovidbu i bude oprezan jer je u regionu punom ledenih bregova. Sve je ignorirao čovjek koji je imao 46 godina iskustva kao kapetan ploveći upravo tim vodama i koji je prevezao toliko putnika da su ga u kompaniji zvali "kapetanom miliona". Bio je nauticajniji kapetan u "White Star Line" i najbolje plaćen.


Iako je u čitavoj svojoj karijeri opisivan kao hrabar, odlučan, požrtvovan, kapetan Smit je nakon udara u ledeni breg reagirao potpuno neprimjereno. Ne samo da se uopće više nije ponašao kao kapetan, već je bio sjenka od čoveka. Izolirao se na komandnom mostu i propustio da svojim starijim oficirima izda krucijalna naređenja o postupanju u takvim situacijama. Kada je počelo ukrcavanje putnika u čamce, kapetan se ni jednom više nije pojavio na palubi. Mnogi psiholozi su ovo ponašanje pokušavali da objasne njegovim trenutnim mentalnim rastrojstvom koje je bilo posljedica upravo toga što je bio toliko iskusan i siguran u svom poslu, da je ovaj brodolom doživeo kao totalni šok. Teško je ipak prihvatiti takvo tumačenje, osim da se njime čitava slika o potonuću "Titanika" medijski vješto zamaskira.

EPILOG


Izjave očevidaca o smrti kapetana Smita su kontradiktorne. Jedan preživjeli putnik je izjavio da ga je vidio kada je ušao na komandni most dok se ledena voda već prelijevala preko njega. Drugi ga je vidio kada je uzeo pištolj i sebi ispalio metak u glavu. Treći ga je video kako pliva prema čamcu za spasavanje držeći u naručju jedno dijete. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno i on se zapravo vodi kao nestao. Da li je kapetan Edvard Smit zaista i poginuo?


Kako bi se spriječili okolni brodovi da priteknu u pomoć, signalne rakete utovarene na brod bile su bijele boje i one u pomorskom jeziku nisu predstavljale signal za pomoć. Ovo se ne može tumačiti drugačije do sabotažom.


"Titanik" se raspao od udara u ledeni breg ili od ekspozije u kotlarnici 14. aprila, 1912. Istog datuma ubijen je Abraham Linkoln, također jedan od žestokih oponenata spomenutog bankarskog kartela. Da li je i to koincidencija?


Već prosinca 1913. kroz američki kongres je zahvaljujući Vudro Vilsonu, koji je bio ucijenjen zbog jedne sitne preljube, prošao zakon o formiranju banke Federalnih Rezervi. Osam mjeseci kasnije jezuiti su dobili dodatnu finansijsku potporu od FED-a, a 1917. Amerika je ušla u veliki rat u Evropi. Preko FED-a je vršeno njegovo finansiranje jednostavno štampanjem dolara bez zlatnog pokrića i ogromnim zaduživanjem američke države i naroda. To je značilo imati "elastičnu valutu" za razliku od prethodnog perioda gde je novac u dugom periodu imao stabilnu vrijednost vezanu za zlato.
Nakon dvije godine od potonuća "Titanika" i Britanija je promijenila način izdavanja novca, prešavši na "elastičnu monetarnu politiku".


Od tada do 2000. godine britanska funta i američki dolar izgubili su oko 98% svoje vrednosti zbog inflacija. Danas je preko 95% dolara u opticaju spekulativno, a vrijednost mu, prije svega, određuje potražnja na tržištu nafte.


Američka centralna banka, Federalne Rezerve (FED), danas je svakako najmoćnija institucija u svijetu. Datum njenog formiranja danas se smatra početkom Novog Svjetskog Poretka. To znači da se globalni tokovi novca i svjetske ekonomije diktiraju od jedne grupe privatnih bankara, porijeklom iz Njemačke koji se predstavljaju kao Židovi.

Evo šta je o ovom međunarodnom bankarskom kartelu kongresmen iz Pensilvanije, Luis T. Mekfejden 1934. govorio u Kongresu:
"Gospodine predsjedniče, u zemlji imamo jednu od najkoruptivnijih institucija kakvu svijet nikada nije vidio. To se odnosi na Upravni odbor Federalnih rezervi i Banke Federalnih rezervi koje ću skraćeno nazivati FED. FED je prevarila vladu Sjedinjenih država i narod lišila dovoljno novca da isplati čitav nacionalni dug. Pljačka i ogrešenje FED-a koštaju toliko novca da se vrijednost nacionalnog duga može isplatiti nekoliko puta.


Ova đavolska institucija osiromašila je i uništila narod Sjedinjenih država, dovela mnoge do bankrota i praktično je i naša vlada bankrotirala. Učinjeno je to kroz rupe u zakonima po kojima FED funkcionira, koristeći veoma lošu administraciju u sprovođenju zakona o FED-u i podmićivanjem gramzivih i lakomih pojedinaca koji su to morali kontrolirati i spriječiti.


Neki ljudi misle da je FED institucija naše vlade. Ali nije. Oni su privatni monopolisti koji grabe bogatsvo ovog naroda zbog sebe i svojih klijenata u inozemstvu: domaćih i stranih špekulanata i prevaranata, bogatih i gramzivih lihvara. U ovoj mračnoj grupi financijskih pirata su oni koji bi čovjeku prerezali vrat kako bi mu iscjedili dolar iz džepa; postoje i oni koji šalju novac u nažu zemlju kako bi kupili glasove (kongresmena) i utjecali na zakonodavstvo; to su oni koji podstiču internacionalističku propagandu kako bi nas prevaom darivali novom sviješću kako bi im dozvolili da prikriju svoja zla djela iz prošlosti i ponovo pokrenu svoj kriminalni vlak.


Kreirali su vladavinu terora u Rusiji sa našim novcem u namjeri da što duže potraje rat. Podstrekivali su separatni mir između Njemačke i Rusije, i tako zabijali klinove među saveznicima u Svjetskom ratu. Financirali su prolazak Trockog od Njujorka do Rusije kako bi im mogao pomoći u razaranju ruske carevine. Raspirivali su i podstrekivali rusku revoluciju i uložili u nju ogromnu količinu američkih dolara na račun Trockog u jednoj od njihovih banaka u Švedskoj".

... Mekfejden je umro naprasno, vjeruje se od posledica trovanja (metode koju su upravo jezuiti još u srednjem vijeku savršeno razradili i mnogo puta primjenili u obračunu sa "nevjernicima").

U svojoj knjizi "'The Creature From Jekyll Island" G. Edward Griffin podrobno opisuje kako bankari mame i podmićuju političare širom svijeta "lagodnim novcem" i kontroliraju preko njih državnu i monetarnu politiku većine zemalja.

ZAŠTO JE ISTRAŽIVANJE OLUPINE OPASNO?


U arsenal medijskih manipulacija spada i priča o prokletstvu egipatske mumije koju je putnik sa Titanika Vilijam T. Sted ispričao večer uoči brodoloma. Za tu mumiju se vezuje veliki broj nesretnih slučajeva. Priča o mumiji je lansirana odmah nakon potapanja Titanika. I Stead je ostao zauvijek na brodu sa mumijom.

Ipak, pokrov kovčega pomenute mumije je i danas nekim čudom u Britanskom Muzeju mada niko ne zna šta je zaista bilo sa mumijom i da li je zaista potopljena sa Titanikom.
Svejedno, hiljade turista nagrne svake godine u Britanski Muzej da vidi kovčeg mumije koja je "potopila" nesretni Titanik. Mnogi istraživači su pod utiskom priče o "ukletoj mumiji" čak odustajali od daljeg pretraživanja olupine plašeći se prokletstva. O tom strahu istraživača od olupine Titanika pisao je baš ugledni Vašington Post 17.avgusta 1980.

Autor:
Ivona Živković
Izvor: www.ivonazivkovic.net