Mayanska igra loptom

Oglašivač: Administrator

MAJANSKA IGRA LOPTOM

Jedan od najtajnovitijih elemenata majanske kulture bila je njihova igra loptom. U toj igri postoje dva suprotstavljena tima. Zadatak im je pokušati naciljati veliku gumenu loptu kroz nekoliko kamenih prstenova. Tu su igru kasnije prihvatili i ostali narodi, kao Azteci. Pretpostavlja se da je igra bila iznimno popularna jer postoje brojna pronađena igrališta na arheološkim nalazima. Brojni majanski zapisi također svjedoče o prizorima iz igara. Mnogo se nagađa o značenju te igre. U književnosti je ona često povezivana s krvavim obredima u kojima se čupaju srca igrača u žrtvu bogovima.

Postoje naznake kako je ta igra izvorno predstavljala nešto više od puke sportske ili narodne zabave. Na primjer, kao što nam je poznato iz alkemije, postoji i ezoterijski aspekt uz egzoterijski. Kada razmotrimo mjesta na kojima se igra igrala, gotovo uvijek nalazimo da se ona nalaze uz hramove ili sveta mjesta. Do nekih gradova-hramova, kao što su Tonina u meksičkoj državi Chiapasa, može se doći tek prolaskom kroz igrališta za igru s loptom. Ta igra predstavlja i okosnicu u priči o junacima blizancima iz svete knjige Maja, Popol Vuh. Kada malo podrobnije razmotrimo elemente igre, otkrivamo brojne simbole. Koja su bila pravila i postoji li zaista i neko ezoterijsko značenje?
Jedno od najvećih igrališta nalazi se u kompleksu hrama Chichén Itzá na poluotoku Yucatan. Igralište je ograničeno s dva velika zida: jedan se nalazi na zapadnoj, a drugi na istočnoj strani. Na vrhu tih zidova nalaze se kameni lukovi na tri mjesta, točno na mjestima gdje sunce izlazi i zalazi, točnije, na mjestu zimskoga solsticija (21. prosinca), proljetne i jesenske ravnodnevice (21. ožujka i 21. rujna) i ljetnoga solsticija (21. lipnja). Pod tim lukovima, na gornjem vrhu zida, nalaze se ostaci vertikalnih prstenova isklesanih iz kamena, lijepo ukrašenih isprepletenim zmijama čije se glave i repovi dodiruju. Gumenu je loptu trebalo provesti kroz te prstenove, koji su bili postavljeni na visini od približno deset metara. Lopta je težila nekoliko kilograma, a igrači je nisu smjeli doticati rukama ili nogama, već jedino tijelom. Već je to bilo gotovo nemoguće izvesti, a potrebno je dodati da su se pobjednici u igri povremeno žrtvovali bogovima. Značajno je da su Azteci i Španjolci kasnije drugačije interpretirali ova pravila: po njima se gubitnike žrtvovalo. Oni, međutim, nisu razumjeli pravo značenje žrtvovanja. Za majanskog je vojnika ovo žrtvovanje predstavljalo zaista najveću moguću počast!

IGRA SINOVA BOGOVA

Igru su igrala dva tima od po sedam igrača. Na zidu igrališta u mjestu Chichén Itzá još se uvijek mogu vidjeti stari reljefi timova. Svaki od igrača odjeven je u najljepše moguće odore, a u nekim su slučajevima opremljeni i oklopima. Voditelj jednog od timova kleči kraj lopte. Odrubljena mu je glava, a s mjesta kralježnice izdiže se sedam zmija. Na lopti je nacrtana velika lubanja. Na neki je način, dakle, igra povezana sa smrću. Ali, kakva je to smrt? Razmotrimo jednu mitološku priču u kojoj igra loptom ima važnu ulogu: Popol Vuh.
Priča o čarobnjacima iz svete knjige Popol Vuh govori nam o sinovima bogova koji igraju igru loptom. Iz njih zrači snažni entuzijazam, što uznemiruje devet gospodara noći, koji su stanovnici podzemlja i ne mogu podnijeti da postoji nešto veće i moćnije no što su oni sami. Kada su čuli da sinovi bogova igraju, izazivaju ih da siđu u podzemlje i uključe se u borbu. Sinovi bogova silaze u podzemlje, ali potpuno su nepripremljeni i padaju kao lake žrtve gospodarima podzemlja, koji ih ubiju, odrube im glave i objese o drveće. Tada se dogodi čudo: glave se pretvore u bundeve, a voćni sok oplodi jednu od kćeri gospodara noći. Njoj je suđeno da pobjegne iz podzemlja, a kada stigne na zemlju, rađa junake blizance. Oni su posljednji božanski nasljednici. Jednoga dana, junaci blizanci pronalaze loptu i odore, opremu za igru loptom koju su nekada i njihovi preci igrali. Nauče igru i nakon nekog vremena upuste se ponovno u bitku s gospodarima noći. Tijekom te igre odvija se njhov duhovni razvoj, budi se sjećanje na njihov istinski božanski zadatak i oni uspijevaju poraziti gospodare noći u igri loptom. Ipak, na koncu njihova pobjeda neizostavno vodi u smrt.

METAFORA ZA ŽIVOT

U Popol Vuhu možemo pročitati da ta smrt nije konačna, već da ona predstavlja ponovno buđenje novoga života. Nije li simbolično značenje tih slučajeva uvijek činjenica kako se svjetlo žrtvuje tami kako bi je nadišlo? U drugu ruku, bez onoga «stirb und werde» (umri i postani), bilo bi nemoguće božanskom glasu ponovno oživjeti.
Igra loptom koja je imala tako važnu i svetu ulogu u majanskom životu može se promatrati i kao velika metafora za život sam. Igrači tjeraju loptu koju ne smiju uhvatiti – kao što je i svaki čovjek tjeran u životu silom koju ne može dohvatiti dijalektičkom sviješću. Neki nas unutrašnji nagon neprestano tjera u nova iskustva. Igra je škola u kojoj učimo. Način na koji se lopta kreće, a time i kvaliteta igre, mogu se promatrati kao odraz stanja svijesti i to je razlog zašto su igru loptom često promatrali najviši svećenici u drevnim majanskim vremenima. Poznato je da su svećenici uz pomoć igre predskazivali za svoj narod. To se isprva može činiti neobično, ali zapravo je ukorijenjeno u zakonu uzroka i posljedice. Ako kao polazište uzmemo izjavu «stanje svijesti je stanje života», shvatit ćemo da je igra loptom, razvoj igre, izraz stanja svijesti toga trenutka. Jednako kao što su i život i djela svakoga pojedinca odraz njegove svijesti, tako i sudbina naroda zavisi o svijesti naroda.
Kada bi ratnici naposljetku majstorski ovladali igrom nakon mnogo vježbe i kada su bili u stanju shvatiti božanski put lopte koja prolazi kroz prstenove, dosezali bi vrhunac onoga što je bilo moguće postići u ovom zemaljskom životu. Da se prisjetimo, prstenovi su bili postavljeni točno na mjestima gdje je bilo Sunce u sva značajna vremena tijekom godine. Za Maje je Sunce konačni simbol božanskoga. Kada bi igraču uspjelo potjerati loptu kroz prsten, igra, i život sam, dosegli bi sklad s božanskim zakonima; božanskoj bi volji bilo moguće izraziti se kroz čovjeka ili narod! Stoga igrač, čovjek koji je postigao ovaj stadij, gotovo se samo po sebi razumljivo približava smrti: smrti nižega sebstva, gubitku jastva, što više nije nešto neprirodno, već radosno novo stanje svijesti, oslobođeno ljudske ništavnosti. Kao i u Popol Vuhu, žrtvovanje srca pobjednika predstavljalo je uskrsnuće u novomu životu.

HRAM RATNIKA

Smrt igrača nije predstavljala konačan kraj, u što se možemo uvjeriti i istraživanjem arheoloških nalaza. Kao što je prije navedeno, igra loptom igrala se na svetim mjestima. Igra se odigravala između mnogih hramova u hramskim kompleksima. Kada u mjestu Chichén Itzá razgledavamo hram koji ograđuje teren za igru, na njemu vidimo slike orlova i jaguara koji u svojim kandžama nose srca igrača. Ove su životinje za Maje bile svete, čistile su srca igrača udahom živoga daha. Time je stara priroda polagano nestajala i bivala bi zamijenjena novom svijesti. Nakon čišćenja srca, majanskoga bi vojnika potopili u sveti bunar: cenote. Tamo bi bio obnovljen cijeli njegov sustav. Ponovno rođeni ratnici konačno bi zadobili mjesto u «hramu ratnika». Oni su doslovce prikazani na stupovima hrama. Ulaz hrama okrenut je prema terenu igre loptom, pa tako ratnici ostaju uključeni u igru, jer igra nikada ne završava. Život je putovanje od jednoga stanja svijesti prema slijedećemu. Iskustvo prikupljeno tijekom igre života vodi do uvida, a taj uvid vodi do svijesti. S novom sviješću, ratnik ponovno igra igru. Tako se čovjek uspinje u spiralama u neprekidnom razvoju iskustava, uvida i svijesti.

Izvor:

Članak iz časopisa Pentagram

Izdavačka kuća Ružin dvor
(www.ruzin-dvor.hr)