Početna Članci Interview Od opraštanja do aktivizma

Od opraštanja do aktivizma

Datum objave: 11.02.2010

Micheal Berg je pacifist i aktivist većinu svog života. Živi u Washingtonu, u američkoj saveznoj državi Deleware. Njegovog sina Nicholasa su u svibnju 2004. godine u Iraku oteli i odrubili mu glavu kao čin odmazde za sudjelovanje SAD-a u mučenjima i ubojstvima u zatvoru Abu Ghraibu.

Od opraštanja do aktivizma

S Michaelom Bergom razgovarao je Marian Peleski

Micheal Berg je pacifist i aktivist većinu svog života. Živi u Washingtonu, u američkoj saveznoj državi Deleware. Njegovog sina Nicholasa su u svibnju 2004. godine u Iraku oteli i odrubili mu glavu kao čin odmazde za sudjelovanje SAD-a u mučenjima i ubojstvima u zatvoru Abu Ghraibu. Nicholas je u Iraku radio za dobrobit ljudi i nije bio povezan s američkom vojskom. Michael Berg je do sada primio sljedeće nagrade: Nagradu za hrabrost u kolovozu 2004, Mirovnu nagradu Adela Dwyera Saint Thomasa iz Villanove u listopadu 2005, Nagradu za heroja opraštanja Saveza za opraštanje u kolovozu 2006., Nagradu za američkog heroja društva Patrick Henry u lipnju 2006. Kao kandidat Zelene stranke se u državi Delaware u studenom 2006. godine natjecao na kongresnim izborima međutim nije bio izabran. Unatoč osobnoj boli i političkim preprekama i dalje je optimističan i politički aktivan. Marian Peleski ga je intervjuirao za Share International. (Ovdje prenosimo dio intervjua, za cjeloviti intervju pogledajte tiskano izdanje Share Internationala od ožujka 2007.)


SI: Jesu li vas otmica i brutalno ubojstvo vašeg sina u Iraku naveli da posumnjate u vaša mirovna stajališta?

M. B.: Ne. Učinak je bio suprotan: to je dodatno učvrstilo moje mirovne stavove. Osjetio sam da je »rat skup«, kao što piše na jednoj od mojih majica, i da »mir nema cijene«. Požalio sam jedino zbog toga što prije nisam učinio više za okončanje rata u Iraku. Nakon tog događaja sam odbacio stare razloge za ograničavanje svog aktivizma – vrijeme, mjesto, vremenske i sigurnosne prilike koje su mi bile prikladne odnosno ugodne. Postao sam član kluba »nemam više ništa za izgubiti«, to jest osjetio sam da ne može biti veće boli od one koju sam već nosio. Ništa gore se nije moglo dogoditi. Od tada ssu pucali na mene na putu na veliki prosvjed u Washingtonu DC, gdje sam govorio protiv rata. Govorio sam pred mnoštvima od čak 10,000 ljudi. U Južnoj Koreji me zaustavila sigurnosna služba. Bio sam uhićen sedam puta. Gurali sumi u lice fotografije sinovljevog trupla, i to u prirodnoj veličini, i pokazivali isječke s video-snimke njegova smaknuća koja je bila dostupna na internetu. Ništa od toga me nije zaustavilo, ne zato što sam hrabar ili čak glup, nego zato što veća bol prekrije manju. Kada je Nick ubijen, instinktivno sam na temelju prošlih životnih iskustava znao da je osveta pogrešna. Usprkos tome, u mojoj je nutrini zjapila velika praznina. Bio sam bijesan, a taj bijes nisam mogao usmjeriti prema političarima ili ubojicama koji su mom sinu oduzeli život. Što mi je preostalo? Odgovor je došao kada sam se upisao na tečaj na Sveučilištu u Immaculata koji se zvao, »Opraštanje: ime ljubavi u ranjenom svijetu.« Taj tečaj je ublažio tu bol. Usmjerio me prema ljubavi i razumijevanju te me s vremenom doveo do opraštanja ne samo samim ubojicama nego i, što je za mene bilo još teže, Georgu Bushu, Donaldu Rumsfieldu, Albertu Gonzalesu i ostalima u Bushovoj administraciji koji su sudjelovali u uroti protiv ove države da bi je uveli u rat zbog vlastitih perverznih koristi. To je još teže. Sada je sve dobilo smisao – mir, pacifizam, protivljenje smrtnoj kazni. Sada sam mogao postati istinski čovjek mira, pronašao sam mir koji se rađa jedino kroz opraštanje drugima. Danas su moja pacifistička stajališta čvršća nego ikada prije.

S. I.: Možete li nam kao kandidat za američki kongres opisati svoja stajališta u pogledu američkih vojnih snaga u Iraku kao i druga stajališta u vašem političkom programu?

M. B.: Podržavam naše snage, ali ne podržavam njihovu prisutnost u Iraku. Unatoč onome što je Bush lažno tvrdio, smatram da je veća opasnost da nas napadnu u ovoj zemlji ukoliko ostanemo u Iraku. Kao i to da se grozote za koje ljudi strahuju da će se tamo dogoditi poslije našeg odlaska već događaju. Osim toga, vjerujem da je napad na tornjeve Blizance u New Yorku 2001. godine bio neposredna posljedica američke vanjske politike. Odbijali smo pregovarati s ljudima koji su prema nama gajili, i još uvijek gaje, opravdane zamjerke prema nama. Te zamjerke uključuju našu prisutnost u njihovom dijelu svijeta; naše sankcije protiv Iraka koje su koštale više života nego dosadašnji rat; našu pomoć Izraelu, koja se, umjesto mirovnih timova, reparacija za raseljene Palestince i vojske ljudi vještih u rješavanju sukoba, sastoji od pošiljaka bombi i automatskih pušaka; za zamjerke odnose se i na našu ekonomsku politiku prema takozvanim državama trećeg svijeta kojom smo te države praktički pretvorili u kolonije, a njihove stanovnike u robove. Što bi se dogodilo da smo pregovarali u dobroj vjeri, bez pretpostavljenih uvjeta o konačnom ishodu tih razgovora? Što bi napadači mogli zahtijevati od nas? Svoju neovisnost? Ukidanje sankcija protiv Iraka? Bi li zahtijevali da zaustavimo masovnu dobavu vojne opreme Izraelu? Odnosno bi li zahtijevali da podupremo istinski slobodnu svjetsku trgovinu tako da sve države mogu pošteno trgovati i svi ljudi poštenim radom zaraditi za svoje životne potrebe?

Taj rat je veći od Iraka, Afganistana, Palestine, Izraela, Libanona i čitavog Bliskog istoka. Taj rat dopire i u našu državu. Nisu teroristi odnijeli naše programe zdravstvene skrbi ni ukrali naše mirovine. Nisu imigranti krivi što se minimalne plaće nisu povećale mnogo godina, a prihodi elite u tim godinama su rasli. Ništa od toga nisu učinili ljudi koje vlada tako demonizira. Uglađeni dame i gospoda iz Washingtona su ti koji su prestali zastupati američki narod i počeli zastupati velike tvrtke, korporativnu Ameriku. Zato je moja kampanja obuhvaćala i ključne točke kao što su: Pojedinačni platitelj, univerzalna zdravstvena skrb; Minimalna plaća s kojom se doista može preživjeti; Povratak saveznih školskih programa koji su u šezdesetima i sedamdesetima prošlog stoljeća učinile naše škole velikima, međutim kasnije su ih zamijenili sustavom testova koji financijska sredstva od onih koji ih trebaju najviše onima koji ih trebaju najmanje. Održavanje infrastrukture, tako da sljedeći uragan Katrina koji dođe ne može poplaviti siromašne jednog američkog velegrada i baciti ih u more. U pogledu okoliša sam predlagao ukidanje novčanih poticaja velikim naftnim kompanijama koje iskorištavaju i proizvode fosilna goriva, te preusmjeravanje tih sredstava na mala poduzeća i istraživače koji otkrivaju, razvijaju i proizvode obnovljivu, čistu energiju. To sam predlagao, unatoč tome što sam znao da je mogućnost prihvaćanja prijedloga mala, jer bi time financijsku moć preusmjerili od investitora na radnike i istraživače. Od korporacija nikada nisam uzeo ni penija priloga, samo od pojedinaca, i većina tih priloga došli su od siromaha...

Marian Peleski je suradnik Share Internationala iz Newarka, u američkoj državi Delaware.

Izvor: časopis Share International
http://www.share-international.net/hrv/