Početna Članci Interview Interview s Erwinom Wagenhoferom

Interview s Erwinom Wagenhoferom

Datum objave: 11.02.2010

Na svijetu je milijarda ljudi koji su ugroženi zbog gladi. Istovremeno sve države svijeta proizvode dovoljno hrane za 12 milijardi ljudi. U svojem filmu Mi hranimo svijet austrijski autor dokumentarnih filmova Erwin Wagenhofer ide tragom naše hrane. To ga je odvelo u Francusku, Španjolsku, Rumunjsku, Brazil i natrag u Austriju. Rezultat je šokantna i otrežnjavajuća slika svjetske proizvodnje hrane koja se temelji isključivo na profitu i količini: iz divovskih staklenika u južnoj Španjolskoj se jeftine rajčice prevoze
3,000 kilometara dalje na srednjoeuropska tržišta; u masovnoj proizvodnji pilića oni se kolju stari samo osam tjedana; svakog dana se u Beču unište dva milijuna kilograma kruha; tradicionalna europska ribarstva se industrijaliziraju, čak i kada to to znači nižu kvalitetu proizvoda.

»Ako je bolji svijet moguć, tada ga moramo ostvariti«

S Erwinom Wagenhoferom razgovarala je Andrea Bistrich

Na svijetu je milijarda ljudi koji su ugroženi zbog gladi. Istovremeno sve države svijeta proizvode dovoljno hrane za 12 milijardi ljudi. U svojem filmu Mi hranimo svijet austrijski autor dokumentarnih filmova Erwin Wagenhofer ide tragom naše hrane. To ga je odvelo u Francusku, Španjolsku, Rumunjsku, Brazil i natrag u Austriju. Rezultat je šokantna i otrežnjavajuća slika svjetske proizvodnje hrane koja se temelji isključivo na profitu i količini: iz divovskih staklenika u južnoj Španjolskoj se jeftine rajčice prevoze
3,000 kilometara dalje na srednjoeuropska tržišta; u masovnoj proizvodnji pilića oni se kolju stari samo osam tjedana; svakog dana se u Beču unište dva milijuna kilograma kruha; tradicionalna europska ribarstva se industrijaliziraju, čak i kada to to znači nižu kvalitetu proizvoda.
Cijena koju za to plaćamo je visoka. Na posljetku nam ostaje uništeni okoliš te gubitak ljudskog dostojanstva i okusa. »Mi hranimo svijet« je najuspješniji dokumentarac u povijesti Austrije. Wagenhofer apelira na naš osjećaj odgovornosti: moramo promijeniti način života.
U intervjuu za Share International Erwin Wagenhofer govori nepravdama koje prouzrokuje taj sustav globalizirane proizvodnje hrane i o onima koji su u njega uključeni.

Share International: Mi koji živimo u industrijaliziranim državama bi za razliku od onih koji imaju premalo i gladuju trebali biti najsretniji ljudi jer nikada nismo patili od gladi i žeđi. Pa ipak, daleko smo od toga da budemo sretni i zadovoljni. Što nas sprječava u tome?
Erwin Wagenhofer: Kada pogledam oko sebe, ne vidim mnogo sretnih ljudi iako danas imamo takvo neizmjerno bogatstvo. Moja majka i otac su, na primjer, iskusili glad; ja pripadam prvoj generaciji koja nije upoznala glad.
Možda je stanje takvo zato što nam je potrebno mnogo vremena za bavljenje tim svojim materijalnim bogatstvom. Životni vijek čovjeka u stvari nije jako dug, čak i ako doživimo duboku starost. U usporedbi sa svjetskom povijesti, doista je kratak. Možda bi trebali biti i skromniji te sve raditi malo polaganije. Ritam današnjeg života nas ubija. Jedan primjer toga u prehrambenom sektoru brza hrana. Kako ćemo funkcionirati u svakodnevnom životu ako si čak ne uzmemo vremena ni za jelo? To je grozno.

S. I.: Neki kažu da ćemo poštivati svoje bogatstvo tek kada nešto žrtvujemo...
E. W.: Meni pretpostavka da moramo patiti zvuči previše religiozno. Patnja je posljedica. Zato Crkva neprestano govori o krivnji i traži krivce. Odrješenje dolazi poslije smrti. Mene zanima sadašnjost.
Poljaci su bili najveći vjernici i dok je vladao komunizam obožavali su Papu. A sada? U samo nekoliko godina država je razvila nevjerojatan kapitalizam, solidarnost je nestala iz mnogih sektora društva; Poljska se pridružila NATO-u i bila je jedna od glavnih zagovornika rata u Iraku.
Vjerujem da je drugi razlog zbog kojeg nismo sretni taj da nas nitko tome nije naučio. Na primjer, od osnovne škole do fakulteta nema nikakvog predmeta koji bi se bavio temama poput: Što je solidarnost? Kako da se nosim s vlastitim životom? Kako da gradim pravilne odnose među ljudima? Umjesto toga učimo stvari koje su usmjerene sao na stvaranje profita.

S. I.: Vaš dokumentarni film »Mi hranimo svijet« govori o tome kako se odnosimo prema hrani u 21. stoljeću i posebice postavlja pitanje: Na koji način se to tiče nas?
E. W.: To nas se jako tiče jer svakodnevno unosimo u sebe te proizvode. Kao što je na filmu prikazano, devedeset posto ljudi na svijetu hrani se na taj način, posebno u državama OECD-a*. Mi u bogatim industrijskim zemljama smo, na primjer, oni koji »jedu« brazilske kišne šume dok ljudi tamo gladuju.
Danas je potpuno jasno: naš ekonomski sustav je izmakao kontroli. Stalno govorimo o rastu. Zašto je rast potreban? Već imamo sve. Broj stanovnika u Europi bilježi minimalan porast – a i to je samo zbog imigracije. Populacija se brzo smanjuje. Istovremeno, želimo konstantni rast. Tko bi to sve trebao kupiti? Viškove ne dajemo onima kojima su zaista potrebni.

S. I.: U Beču se svakodnevno baci toliko kruha koliko ga se pojede u drugom najvećem austrijskom gradu, Grazu. Takve usporedbe nam pokazuju da se takve stvari događaju na našem pragu i da se kao potrošači trebamo osjećati odgovorni.
E. W.: Zato je naslov filma »Mi hranimo svijet«. Mi smo ti koji to možemo učiniti. Upravo to je odlučujući faktor. Uvijek krivimo druge, međutim dok god to činimo društvo se neće promijeniti. Mi sudjelujemo kao potrošači, kao građani. Pitanje krivnje je nešto čime neka se bave osiguravateljska društva, povjesničari i religije. Mene ne zanima zašto je stanje takvo, nego kako ga možemo poboljšati? Mi također odlučujemo koga ćemo nahraniti. Mogli bismo nahraniti sve, međutim ne činimo to.
»Nahraniti« se ne odnosi samo na hranu. Čovjek ne živi samo od kruha. Mi svoja nerealna razmišljanja i iskomercijalizirane ekonomske sustave namećemo zemljama u razvoju. Tražimo od njih da preuzmu naš kapitalistički model i sprječavamo h da razviju vlastiti, koji bi možda bio bolji za njihovu zemlju.

Španjolske rajčice uzgajaju se u staklenicima i zatim šleperima razvoze širom Europe, premda je dostupna i lokalno proizvedena rajčica.
S. I.: Što možemo učiniti da se ti problemi riješe?
E. W.: Svatko od nas može potražiti lokalna rješenja i živjeti u skladu s njima. Na primjer, ako vjerujete da je štedljivost dobra, tada trebate živjeti. To također znači i da se zapitate: Što očekujem od života? Što želim raditi ovdje? Kada govorimo o rastu, uglavnom mislimo na materijalni rast. No što je s duhovnim i kulturnim rastom? O tome ne razmišljamo. Pitanje koje postavljam u ovom filmu je, želimo li se samo prepustiti razvoju događaja? Film može samo prikazati stanje stvari. Svaka osoba koja ga pogleda ima mogućnost da se promijeni.


(Španjolske rajčice uzgajaju se u staklenicima i zatim šleperima razvoze širom Europe, premda je dostupna i lokalno proizvedena rajčica. )

S. I.: Prizori koje predstavljate su najgora strana globalizacije: rajčice iz Španjolske uzgojene u staklenicima razvoze se kamionima širom Europe iako je dostupna lokalno proizvedena rajčica. Ili ribari iz Concarneaua, u francuskoj pokrajini Bretagni, koji uskoro više neće smjeti loviti ribu jer EU planira industrijalizirati područja ribarenja. Kako je moguće da se događaju takve nelogičnosti? Nisu li oni koji donose odluke svjesni nepametnosti svega toga?
E. W.: U filmu smo posjetili je Karla Otroka koji je proveo čitav život radeći u Rumunjskoj u kompaniji Pioneer**, međutim kao privatna osoba on ima potpuno drugačije mišljenje. On očito nije jedini koji živi u takvoj dilemi, postoje i mnogi drugi.
Na austrijskoj premijeri filma je Jean Ziegler (posebni izaslanik za pravo na hranu u UN-ovoj komisiji za ljudska prava), koji se pojavljuje u filmu, održao govor. Pozvali smo također i Franza Fishera, bivšeg povjerenika Europske unije za poljoprivredu koji je deset godina vodio taj golemi tanker s najvećim budžetom u EU. Željeli smo kritičnu opoziciju Jaeanu Ziegleru, međutim kada je došao na podij postalo je jasno da je on u stvari kritičar EU, da se snažno protivi globalizaciji i tranzitu hrane. On je sada predsjednik Eko-socijalnog foruma i aktivno podupire Tobinov porez (Tobin-Tax) – poseban porez na vanjsku trgovinu kojeg je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća predlagao James Tobin, međutim još ga nigdje isu uveli. On je savršeni primjer nekoga tko se nakon silaska s položaja okrenuo svojim pravim težnjama i sada djeluje na način koji je potpuno drugačiji od onoga što bi se od njega očekivalo.
Svi smo uhvaćeni u vrtlog koji jako otežava promjene. Stvari se kreću, ali vrlo polako. Takva promjena se može dogoditi samo odozdo, od građanske populacije.
Uzmimo na primjer rasprave o klimatskim promjenama. Summit (G8; op. prev) u Bruxullessu o klimatskim promjenama se dogodio zato što su građani to zahtijevali – političari su se priključili tek u zadnjoj minuti. Već 30, 40 godina – ako ne i više – smo svjesni da emisija CO2 šteti okolišu. Tek kada je minuta do dvanaest ili minuta poslije dvanaest – da se izrazim na drastičan način – klimatske promjene postale su »vruća tema za raspravu«. A svi smo već jako dugo svjesni katastrofalnih posljedica.

S. I.: Znači li to da ne trebamo previše očekivati od onih koji su na moćnim položajima, od političara, te da svoja očekivanja morao usmjeriti na sebe same, na građansku populaciju?
E. W.: Da, naravno. Što želite od političara? Političari su već toliko dugo u dosluhu s trgovinom i industrijom.
U filmu je jedna scena s gospodinom Brabeckom, direktorom Nestléa, koji je Austrijanac. On službeno zaradi 20 milijuna švicarskih franaka godišnje (oko 90 milijuna kuna). To je više nego što zajedno zarade dvadeset i pet čelnika država članica Europske unije. Po tom iznosu možete izračunati čija je utjecaj veći. Ne od gospođe. Merkel, gospodina Chiraca ili gospodina Blaira. Mislite li da se gosp. Blair upleo u Irački rat jer mu je to bilo tako zabavno? Iza toga stoje dva imena: Shell i British Petroleum. Te kompanije su prisilile gosp. Blaira da pošalje vojsku na Srednji istok. Nijedna osoba na ovom svijetu ne želi rat. Nitko. Tako ni gosp. Blair. Pa ipak, ogromni ekonomski interesi koji stoje iza toga kažu da je bolje da mi kontroliramo naftu a ne netko drugi. To je doista toliko primitivno kao da se događa prije stotinu godina. Samo, u međuvremenu smo razvili napredne tehnologije; danas to zovemo napretkom i bacamo bombe s visine od 15,000 metara.

S. I.: S druge strane, ljudi, posebno Amerikanci, vjeruju u visoke ideale kao što su sloboda i demokracija.
E. W.: Moguće je da Amerikanci vjeruju u nju. Netko može biti loš čovjek i skrivati se iza morala. Ako čovjek smatra da svijet može postati bolji, tada mora i nešto učiniti da bi se to ostvarilo, a svijet svakako nećemo poboljšati ratom. Svaki rat u povijesti je bio beskoristan. Rat je samo pokazatelj da manjka inventivnosti – konkretno, inventivnosti da se sukob riješi na drugačiji način.

S. I.: Snimili ste mjesta kao što je brazilski Mato Grasso, gdje je 25 posto stanovnika gladno, dok istovremeno bogati zemljoposjednici koriste polja kako bi uzgajali soju za prehranu stoke. Te scene dirnule su mnoge gledatelje. Kakva su vaša iskustva s tih područja?
E. W.: Ljudi su nas primili prijateljski, otvoreno i zainteresirano. Kada idete negdje na kratko vrijeme i zatim odete, ne uočite odmah glad jer za njih je glad postala »način života«, koliko god to moglo neobično zvučati.
Zato je za mene bilo tako važno da pokažem koliko je glad česta. Glad je snažno povezana s vodom i padalinama. To znači da su ljudi ovisni o vremenskim uvjetima u okolišu. Ako nema dovoljno kiše, urod je slab, što zatim prouzrokuje velike probleme i ljudi ubrzo počnu gladovati. Na početku imaju racionirano snabdijevanje hranom koje se zatim počne smanjivati pa jedu sve manje i manje, sve dok na posljetku odrasli potpuno prestanu jesti, a djeca dobiju tek malo. Ako su među onima koji ne dobiju pakete pomoći ili još nema novog uroda, tada ti ljudi gladuju; to je njihov svakodnevni život. Jean Ziegler to vrlo opisuje u filmu, kada govori o majkama koje kuhaju kamenje kako bi svojoj djeci dale osjećaj da je nešto u loncu.
Planine leševa rastu. Godine 2005. bilo je 850 milijuna ljudi koji su gladovali, a s druge strane mi istovremeno ne znamo što ćemo s onime što proizvodimo. To bi svakoga tko proučava ekonomiju trebalo navesti na razmišljanje, ali se to ne događa. Ako studirate na primjer na ekonomskom fakultetu u Austriji ili Njemačkoj, nitko vam to neće spomenuti. Govorit će o povećanju profita, o ekonomizaciji, racionalizaciji. Zatim se mladi ljudi zaposle, recimo, u nekom lancu supermarketa gdje dobiju mjesto u menadžmentu. Odgovorni su za nabavu povrća i naruče sto tih šlepera iz Španjolske. Nikada nisu bili tamo i nemaju ni najmanje ideje kakve su procedure. Oslanjaju se samo na ono što vide na papiru, samo na cijene i količine. Tako to ide. To je poput video-igrice. »Dehumanizacija čitavog procesa«, kaže profesor ekonomije i dobitnik Nobelove nagrade Joseph E. Stiglitz. Istovremeno se čak i ekonomski stručnjaci pitaju o smislenosti čitavog sustava.


U Beču se svakog dana baci dva milijuna kilograma kruha.
Photo: www.we-feed-the-world.at

S. I.: Postoji mit glede hrane koji kaže: Nema dovoljno hrane na svijetu i tako će određeni dio svjetske populacije uvijek biti osuđen na gladovanje.
E. W.: Mnogi ljudi znaju da taj mit više nije istinit. Na svijetu zapravo imamo dovoljno hrane – nitko ne treba gladovati. Najgore od svega je što je ta glad čovjekovo djelo. Na primjer: 90 posto stanovnika u svijetu u razvoju su poljodjelci koji proizvode hranu koja im je potrebna da se prehrane. Tako to funkcionira stoljećima, i ako nema prirodnih katastrofa, snalaze se dosta dobro. Sada Svjetska banka (u prošlosti su to bili kolonijalisti) kaže: »To što činite je pogrešno: morali biste sijati ono što donosi novac, kulture koje možete prodati. S tim novcem možete kupiti hranu koju trebate.« Na temelju tih preporuka mnogi poljodjelci zatim posade pamuk umjesto prosa. Prije nekoliko tjedana bili smo na snimaju u Burkini Faso. Odjednom poljodjelci u Burkini Faso primjećuju da svoj pamuk, koji je najbolji i najjeftiniji na svijetu, ne mogu prodati na svjetskom tržištu. I tako ove godine (2007), osim toga što su morali platiti sadnju »kulture koja donosi novac«, nisu zaradili ništa. Zašto se pamuk ne može prodati? Zato što Amerikanci subvencioniraju svoje proizvođače pamuka do te mjere da je američki pamuk sada jeftiniji od afričkog. Tako se Afrikanci guše u svom pamuku, a istovremeno nisu posadili svoje uobičajene usjeve. Sada počinju gladovati.
Takav scenarij možemo primijetiti širom svijeta, posebno u Africi i Južnoj Americi. Njemački, austrijski, švicarski i francuski ministri financija znaju za to i usprkos tome sudjeluju u tom nepravednom subvencioniranju i glasaju »za« u Svjetskoj banci u Washingtonu.

S. I.: Često se poziva »slobodnu trgovinu« koja navodno prirodno regulira ekonomsku ravnotežu. Pretpostavlja se da sve države kreću s jednake početne točke, da imaju jednake početne uvjete, no je li moguće uspoređivati države kao što su Gambija, Siera Leone i Togo s ekonomskom snagom Zapadnih industrijaliziranih država?
E. W.: Trgovine nema. Najveća je laž da postoji trgovina. Velike korporacije ne žele trgovinu. One žele vladati trgovinom. Kakva je to trgovina kada Amerikanci subvencioniraju svoje poljoprivrednike do te mjere da njihova proizvodnja košta maje od proizvodnje afričkog poljoprivrednika koji ne zarađuje ni dolar dnevno? Kakva je to trgovina kada, na primjer, Bill Gates, koji je najbogatiji čovjek na svijetu, kontrolira 90 posto računalnog svijeta? To je monopol, a ne trgovina.

S. I.: Ekonomisti kao što je Jeffrey Sachs predstavili su konkretne konkretna rješenja kako da naša generacija iskorijeni glad putem preraspodjele resursa. Smatrate li da su takva rješenja izvediva?
E. W.: Svaki pozitivni poticaj u pravom smjeru je važan. Moramo znati da smo zaglavili u sustavu koji je stvorio čovjek i da ga samo čovjek može promijeniti, ako to želi.
Smatram da se nalazimo na prekretnici. Svijest da je promjena nužna polako raste Ljudi intuitivno osjećaju da se ne može nastaviti na ovakav način. Problem je u tome što smo svi tako duboko uronjeni u stari sustav. Stalno nas proganjaju i pritišću; čitavo vrijeme čitavo vrijeme smo u strahu. Otkada sam se rodio prisutan je strah. Počinje u vrtiću: ovo smiješ, ovo ne smiješ, ovo moraš, ovo trebaš. Zatim idemo u školu, pa u fakultet, i tamo nam kažu da nećemo nikamo stići ako ne budemo točni ili ako ne budemo takvi i takvi...
Moramo postati neovisniji i reći: »Ne, više neću igrati tu igru; zadovoljan sam s onime što imam. Radije ću imati više slobodnog vremena, radije ću razmišljati i uključiti se u druge aktivnosti.«
Istinska promjena dolazi iz građanske populacije. Političari mogu samo reagirati. Gdje bi danas bili bez Greenpeacea? Njega nisu osnovali političari. Gdje bi bili bez Amnesty Internationala i Globala 2000, WWF-a – i svih drugih?
Nije da sve te organizacije rade kako treba, daleko od toga. I one čine pogreške, kao i svi mi. Važno je ono što ćemo naučiti iz toga. Još uvijek smatramo da je javno priznati pogrešku nešto grozno. Koji bi političar javno rekao: »Žao mi je. Bio sam tako uvjeren u ispravnost svoje odluke, međutim pogriješio sam i pokazalo se drugačije.«?

S. I.: Vaš film sugerira da moramo živjeti jednostavnije, no neće li se većina ljudi bojati pogoršanja svog životnog standarda?
E. W.: Tada trebaju potanko analizirati svoj trenutni životni standard: gdje je životni standard kada svake godine raste konzumacija alkohola; kada raste zloporaba lijekova, i kada nesrazmjerno raste incidencija psihičkih bolesti? Ljudi nisu zadovoljni. Imali smo 60 godina ekonomskog rasta, ali ljudi ipak nisu sretni. Zašto bi održavali takvu situaciju? Moramo promijeniti svoje živote. Možda više nećemo pojesti dvije jabuke dnevno, jabuke koje su jeftine i dolaze iz Čilea te zahtijevaju ogromne količine goriva za transport. Možda ćemo umjesto toga pojesti jednu jabuku uzgojenu na našem području.

Više informacija: www.we-feed-the-world.at

* OECD, Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj je udruženje najbolje razvijenih država. Gotovo svih 30 članica su industrijske države. Među njihovim ciljevima su ekonomski razvoj i povećanje životnog standarda država članica.
** Pioneer Hi-Bred International Inc. je najveći proizvođač sjemena na svijetu.

Andrea Bistrich je suradnica Share Internationala iz Münchena.

Izvor: časopis Share International
http://www.share-international.net/hrv/