Početna Članci Interview Federico Mayor Zaragoza

Federico Mayor Zaragoza

Datum objave: 25.06.2010

Raditi za mir i stabilnost

Federico Mayor Zaragoza, bivši generalni direktor UNESCO-a (UN-ova Organizacija za znanost, obrazovanje i Kulturu) neumorni je radnik za promicanje mira i pravde. Tokom 12 godina koje je proveo na čelu UNESCO-a (1987.—1999.) profesor Mayor udahnuo je novi život zadaći te organizacije da '' u umovima svih ljudi izgradi tvrđavu mira '' te je stavio u službu mira, tolerancije, ljudskih prava i miroljubive koegzistencije. Pod njegovim vodstvom je UNESCO pokrenuo Program kulture mira, čiji se ciljevi fokusiraju na pet glavnih tema: edukacija za mir, ljudska prava, borba protiv izolacije i siromaštva, obrana kulturalne različitosti i međukulturalni dijalog, te sprječavanje sukoba i učvršćivaje mira.
Krajem travnja 2010. godine profesor Mayor ljubazno je pristao sudjelovati na Skype konferenciji s grupom studenata Međunarodnog programa magistara muzeologije na Reinwart Akademiji za studije kulturne baštine  u Amsterdamu. Ovo je njegov govor.



Održiva budućnost

Što želimo ostaviti svojoj djeci i njihovoj djeci? Ne smijemo budućim generacijama ostaviti u naslijeđe svijet konfuzije i krize, sa stalno rastućom degradacijom okoliša i ponorom između bogatih i siromašnih koji se nastavlja produbljivati. Ne smijemo im ostaviti svijet u kojem nas vode tržišne sile. To ej bila ogromna zamka.

Umjesto toga, moramo se voditi socijalnom pravdom, ljudskim pravima. Moraju nas voditi izvanredne vrijednosti zajamčene poveljom o ljudskim pravima koja je kreirana na jednom univerzalnom nivou kako bi inspirirala naše svakodnevno ponašanje – Općom Deklaracijom o Ljudskim Pravima.

1945. godine, nakon stvaranja Ujedinjenih Naroda – ''mi ljudi'' – kako bismo spasili buduće generacije od rata, umjesto suradnje i dijeljenja, umjesto održavanja povjerenja u nacije u razvoju, izabrali smo izrabljivanje. 1974. godine, postignut je dogovor da će bogate zemlje davati 0,7 posto svojega bruto nacionalnog dohotka  zemljama u razvoju. Svatko tko zna računati može vidjeti da to znači da je razvijenim nacijama ostalo 99,3 posto. To nam nije bilo dovoljno; odlučili smo da ne dajemo novac direktno nego da ga posuđujemo – ne samo da ga posuđujemo, nego da ga posuđujemo uz kamatu. Žalosno je da je Svjetska banka, umjesto da postane institucija pomoću i solidarnosti sa siromašnima, postala institucija u službi vodećih zemalja, zato što su one imale moć i bogatstvo.

Rezultat je, posebno u zadnjim desetljećima, bio vrlo loš. Moć globalizatora je učinila golemu štetu; ima onih koji kažu da nas ne trebaju voditi dijeljenje dobara i socijalna pravda, i ''intelektualna ili moralna solidarnost'', kao što to kažu uredbe UNESCO-a, nego tržišni zakoni. Rezultat je strašna kriza u kojoj se sad nalazimo.

Mi industrijalizirane zemlje izrabljujemo siromašnije zemlje čak i više nego prije. Radimo što god nam se svidi. Otimamo njihove resurse, dok se uvjeti u tim siromašnim zemljama svakodnevno pogoršavaju.

Jasno je da smo u dubokoj krizi – ali dozvolite mi da kažem da je to isto tako i velika prilika. Moramo biti spremni provesti radikalne promjene, moramo uzeti budućnost u svoje ruke. Moramo raditi na izgradnji mira umjesto da se pripremamo za rat. Ratovi su u prošlosti bili temeljeni na lažima i strateškim planovima za naftu i velike potencijale ovih zemalja.

Mi smo sada na točki na kojoj možemo napraviti važne i temeljite promjene za budućnost. Možemo napraviti jednu korjenitu promjenu.

Kakva će biti naša ostavština mladim generacijama?

Možemo reći mladim generacijama da više nećemo živjeti u ekonomiji zasnovanoj na špekulacijama, na izrabljivanju i ratu.

Znate li da svaki dan trošimo 3 milijarde dolara na naoružanje – na ratnu mašineriju? A s druge strane, u isto vrijeme, u 24 sata više od 60.000 ljudi, od toga 35.000 djece, umre od gladi. Svakog dana. To je apsolutno nedopustivo s moralnog stanovišta. Mi to više ne smijemo tolerirati. Ne smijemo više tolerirati činjenicu da trošimo novac na oružje dok su ljudi toliko gladni da umiru. Oni nemaju vode, hrane, zdravstvene skrbi, medicinsku njegu, krov nad glavom.

Najvažniji mandat ili misija UNESCO-a u okviru sustava UN-a jest to da moramo promovirati promjenu od kulture sile, nametanja, nasilja i rata u kulturu dijaloga, pomirenja i savezništva, kulturu mira.

Da bismo to postigli trebamo ustati i reći da više ne prihvaćamo globalizaciju temeljenu na prevlasti bogatih zemalja. One su se odrekle Ujedinjenih Naroda; one su stvorile plutokracije – G7, G8 i sada G20. Ova podjela se ne može tolerirati. Kako s ovim možemo izaći na kraj?

Nama opet trebaju snažni i utjecajni Ujedinjeni Narodi, u kojima su sve zemlje jednako predstavljene.UN se mora reformirati, tako da sve zemlje zajedno budu vođene etičkim vrijednostima Opće deklaracije o ljudskim pravima. Sada imamo priliku promijeniti našu kulturu i naše gospodarstvo tako da oni ne budu zasnovani na ratu nego na globalnom održivom razvoju. Održivost za sve znači da trebamo proizvesti hranu za sve. A danas mi imamo šansu. Imamo znanje. Danas možemo nahraniti sve ljude – 6.6 milijardi ljudi – možemo nahraniti sve. Trebamo se sjetiti milenijskih ciljeva. Uložimo li u to šest milijardi dolara godišnje, mogli bismo napraviti silne stvari. Moramo ljudima dati vodu. Možemo proizvesti hranu i znamo što treba učiniti kako bi ljudi bili zdravi. Možemo im osigurati krov nad glavom konačište, edukaciju, prijevoz.

Iznad svega, trebamo izgraditi kulturu mira. Zaustavimo silu i promovirajmo kulturu slušanja, razgovora, poštovanja i tolerancije tako da krajnji rezultat bude prijelaz iz kulture podjele i rata u kulturu dijaloga i mira. 

    
Izvor: http://www.share-international.net/hrv/publikacije/2010-06.htm


Bookmark and Share