Početna Članci Interview Bog postoji- ispovijest čovjeka koji je sreo Boga u Centralnom Univerzumu

Bog postoji- ispovijest čovjeka koji je sreo Boga u Centralnom Univerzumu

Datum objave: 27.02.2013

Mellen Tomas Benedikt je umjetnik koji se vratio iz sveta mrtvih. On je zaista umro 1982. godine od raka. Imao je dijagnozu, liječenje i život bolesnog čovjeka. Postoje dokumenti, postoje snimci, postoji dokumentirana povijest bolesti. Benedikt je umro i ležao je punih sat i pol na stolu kao potpuno ohlađen leš. Međutim, energija ili kako već hoćete započela je put čiji ishod možete pročitati dole.

 

Benedikt je vidio Boga i sa njim je razgovarao. Vidio je Univerzum onako kako jeste, a ne kako ga mi zamišljamo. Danas se Benedikt bavi naučno istraživačkim radom i ima šest američkih patenata iz oblasti kojom se bavi. Jedan je od osnivača Kvantne biologije.To što Vi niste imali njegova saznanja ne znači da Bog ne postoji nego samo to da je odabran bio on, a ne Vi.
 
Mellen Tomas Benedikt:
 
1982. godine umro sam od smrtonosnog raka. Stanje u kojem sam bio više nije bilo za operaciju, a svaka vrsta kemoterapije koju su mi doktori mogli pružiti bi me napravila više kao biljku. Dali su mi šest do osam mjeseci života.
 
Bio sam lud za informacijama u 1970-tima, te sam čitajući postao sve više utučen zbog nuklearne krize, ekološke krize i svega ostaloga. Kako nisam imao nikakvu duhovnu podlogu počeo sam vjerovati da je priroda napravila grešku i da smo mi ti kancerogeni organizmi na našoj planeti.
 
Nisam video nikakav izlaz iz svih problema koje smo stvorili za sebe na planeti. Percipirao sam sve ljude kao rak i to je ono što sam i dobio.
 
To je ono što me ubilo. Budite oprezni kakvi su vam pogledi na svijet. Može vam se vratiti, posebno ako je to negativan pogled na svijet.
 
Ja sam imao naročito negativan. To me dovelo u moju smrt. Pokušao sam različite vrste alternativnog liječenja, ali ništa nije pomoglo.
 
Tako sam utvrdio da je ovo zapravo bilo između mene i Boga. Do tada se nikada nisam suočio ili imao posla sa Bogom.
 
Nisam bio zainteresiran za nikakvu vrstu duhovnosti u to vrijeme, ali sam započeo put učenja o duhovnosti i alternativnog liječenja.
 
Odlučio sam pročitati sve knjige koje sam mogao i detaljno proučiti temu, jer nisam htio biti iznenađen na drugoj strani.
 
Tako sam počeo čitati o različitim religijama i filozofijama. Sve su bile vrlo interesantne i davale su nadu da postoji nešto s druge strane. Završio sam na posebnoj medicinskoj njezi.
 
Sjećam se da sam se probudio jedno jutro kod kuće oko 4:30 i znao sam da je došao kraj. Ovo je bio dan kada ću umrijeti, pa sam nazvao nekoliko prijatelja da se oprostim.
 
Probudio sam i svoju njegovateljicu i rekao joj. Imao sam sa njom privatni dogovor da će ostaviti moje mrtvo tijelo na šest sati nasamo, jer sam pročitao da se različite interesantne stvari događaju kada umreš. Otišao sam nazad spavati.
 
Slijedeće čega se sjećam je početak tipičnog iskustva bliskog smrti. Odjednom sam bio potpuno svjestan i stajao sam uspravno, ali moje tijelo je bilo u krevetu. Oko mene je bila tama. Biti izvan tijela bilo je još više jasno nego obično iskustvo.
 
Bilo je toliko jasno da sam mogao vidjeti svaku prostoriju u kući, mogao sam vidjeti vrh kuće, mogao sam vidjeti oko kuće i ispod nje.
 
Kraj mene je sjajila snažna Svjetlost. Okrenuo sam se prema toj Svjetlosti. Bila je vrlo slična onoj kakvu su drugi ljudi opisivali u svojim iskustvima bliskim smrti. Bila je veličanstvena. Ona je opipljiva, možete je osjetiti. Ona je privlačna, želite joj otići kao što bi željeli otići u zagrljaj svojoj idealnoj majci ili ocu.
 
Kako sam se počeo kretati prema Svjetlosti, intuitivno sam znao da ću biti mrtav odem li do nje.
 
Pa, dok sam se kretao prema Svjetlosti rekao sam, „Molim te pričekaj minutu. Želim razmisliti o ovome. Želio bi popričati s tobom prije nego odem.“ Na moje iznenađenje, cjelokupno iskustvo je stalo u tom trenutku. Vi ste u kontroli vašeg života u iskustvu posle smrti. To nije kao vožnja na vrtuljku.
 
Moj zahtjev je ispoštovan i razgovarao sam sa Svjetlosti. Ona je mijenjala svoje oblike u različite likove kao što su Isus, Buda, Krišna, mandale, arhetipske slike i znakovi.
 
Pitao sam Svjetlost, „Što se ovdje događa? Molim te, Svjetlosti, razjasni mi se. Stvarno želim znati realnost situacije.“ Ne mogu stvarno izreći točne riječi jer je to bila neka vrsta telepatije.
 
Svjetlost je odgovorila. Informacije koje su mi prenijete su bile da, prilikom iskustva bliskog smrti, vaša vjerovanja oblikuju način povratne informacije koju dobijate od Svjetlosti.
 
Ako ste budist ili katolik ili fundamentalist, dobijate povratnu informaciju vaših vlastitih stvari. Imate ih priliku pogledati i ispitati, ali većina ljudi to ne radi. Kako mi se Svjetlost otkrila, postao sam svjestan da ono što sam ustvari vidio je naša matrica Višeg Ja ili Nadsvijesti.
 
Svi mi imamo Više Ja ili naddušu našeg bića. Otkrilo mi je sebe u svom najistinitijem energetskom obliku. Jedini način na koji to stvarno mogu objasniti je, da je biće Višeg Ja više nalik na cjevovod.
 
Nije izgledalo na taj način, ali to je direktna veza na Izvor koju ima svaki od nas. Mi smo direktno spojeni na Izvor. Tako da mi je Svjetlost pokazivala matricu Višeg Ja. Nisam bio pristalica nijedne religije. Tako da je to bila povratna veza koju sam primao tokom mog iskustva bliskog smrti.
 
Pitajući Svjetlost da mi se razjasni, da nastavi objašnjavati, shvatio sam što je matrica Višeg Ja. Imamo mrežu oko planeta gdke su sva Viša Ja spojena. To je poput velike firme, slijedeći suptilni nivo energije oko nas, duhovni nivo, mogli bismo reći.
 
Tada, nakon nekoliko minuta, pitao sam za još pojašnjenja. Stvarno sam htio znati što je zapravo univerzum i tada sam bio spreman ići u to. Rekao sam: „Spreman sam, uzmi me.“
 
Tada se Svjetlost pretvorila u najljepšu stvar koju sam ikada vidio: u mandalu ljudskih duša na planeti. Stigao sam tamo s mojim negativnim pogledom na ono što se događalo na planeti.
 
Pa dok sam pitao Svjetlost da mi nastavi pojašnjavati, video sam u veličanstvenoj mandali koliko smo zaista lijepi u svojoj biti, u srži. Mi smo savršene kreacije.
 
Ljudska duša, ljudska matrica koju činimo svi zajedno je apsolutno fantastična, elegantna, egzotična. Jednostavno ne mogu opisati kako mi se promijenilo mišljenje o ljudskim bićima u tom trenutku.
 
Rekao sam: „O, Bože, nisam znao koliko smo lijepi.“ Na svakom nivou, visokom ili niskom, u bilo kom obliku da ste, vi ste najljepša kreacija.
 
Otkrića su dolazila iz Svjetlosti i činilo se da nikada neće stati, tada sam pitao Svjetlost: „Znači li to da će čovječanstvo biti spašeno?“ Tada, kao eksplozija truba s kišom spiralnih svjetala, Velika Svjetlost je progovorila, govoreći: „Zapamti ovo i nikada ne zaboravi; ti spašavaš, iskupljuješ i liječiš samog sebe. Uvijek jesi. Uvijek hoćeš. Stvoren si s moći da radiš to još prije početka svijeta.“
 
U tom trenutku shvatio sam još više. Shvatio sam da MI VEĆ JESMO SPAŠENI i spasili smo sami sebe jer smo napravljeni da se samoispravljamo kao i ostatak Božjeg univerzuma.
 
O tome se zapravo radi u drugom postanku. Zahvalio sam Svjetlosti Boga svim svojim srcem. Najbolje što sam mogao smisliti bile su ove jednostavne riječi potpunog poštovanja: „O, dragi Bože, dragi Univerzume, dragi Više Ja, ja Volim Svoj Život.“
 
Svjetlost je, činilo se, udisala još dublje sa mnom. Bilo je kao da me Svjetlost potpuno apsorbira. Svjetlost Ljubavi je, do današnjeg dana, neopisiva.
 
Ušao sam u drugo područje, dublje od prethodnog i postao svjestan nečeg višeg, puno višeg. Bio je to ogroman potok Svjetlosti, širok i pun, duboko u Srcu Života. Pitao sam što je to.
 
Svketlost je odgovorila: „Ovo je Rijeka Života. Pij iz ove Mana Vode na zadovoljstvo svog srca.“ To sam i učinio. Uzeo sam jedan veliki gutljaj, potom drugi. Piti iz samog Života! Bila je to ekstaza.
 
Tada je Svjetlost rekla: „Imaš želju.“ Svjetlost je znala sve o meni, svu prošlost, sadašnjost i budućnost. „Da!“, šapnuo sam.
 
Tražio sam da vidim ostatak Univerzuma; izvan našeg solarnog sistema, izvan svih ljudskih iluzija. Svjetlost mi je tada rekla da mogu ići s Potokom. I jesam, nošen kroz Svjetlost do Kraja Tunela. Osjetio sam i čuo seriju veoma nježnih zvučnih eksplozija. Kakvo uzbuđenje!
 
Najednom sam se odmicao od planete na ovom potoku Života. Vidio sam Zemlju kako je bila sve manja. Solarni sistem, u svoj svojoj raskoši, proletio je pokraj mene i nestao.
 
Brže od brzine svjetlosti proletio sam kroz središte galaksije, apsorbirajući još više znanja kako sam išao. Naučio sam da su ova galaksija i čitav Univerzum, prepuni s mnogo različitih vrsta ŽIVOTA. Vidio sam mnoge svjetove. Dobra vijest je da nismo sami u ovom Univerzumu!
 
Jašući na ovom potoku svijesti kroz središte galaksije, potok se širio u nevjerovatnim fraktalnim valovima energije. Super skupine galaksija sa svim svojim drevnim znanjima prolazile su pokraj mene.
 
Isprva sam mislio da nekud idem; putujem zapravo. Ali tada sam shvatio, dok se potok širio, moja svijest se također širila da spozna sve u Univerzumu!
 
Cjelokupna kreacija me prošla. Bilo je to nezamislivo čudo! Zaista sam bio čudo od djeteta; dijete u Zemlji Čudesa!
 
U tom trenutku našao sam se u dubokoj mirnoći, iznad svake tišine. Bio sam u stanju vidjeti ili percipirati ZAUVIJEK, iznad Vječnosti.
 
Bio sam u Praznini.
 
Bio sam prije kreacije, prije Velikog Praska. Prešao sam početak vremena/Prvu Riječ/Prvu vibraciju. Bio sam u Oku Kreacije. Činilo se kao da dodirujem Lice Boga. Nije to bio religiozan osjećaj. Jednostavno sam bio jedno s Apsolutnim Životom i Svješću.
 
Kada kažem da sam mogao vidjeti ili percipirati zauvijek, mislim da sam mogao iskusiti cjelokupnu kreaciju kako generira samu sebe. Bilo je to bez početka i bez kraja. Sama ta misao širi svijest, zar ne?
 
Znanstvenici smatraju da je Veliki Prasak jedan događaj koji je stvorio Svemir. Vidio sam, tokom mog iskustva bliskog smrti, da je Veliki Prasak samo jedan od beskonačnog broja Velikih Praskova koji stvaraju Svemire beskrajno i istovremeno.
 
Jedine slike koje približno dolaze do toga, u ljudskim uvjetima, bile bi one stvorene od super kompjutera koristeći formule fraktalne geometrije.
 
Drevni ljudi su znali za ovo. Govorili su da je Bog periodično stvarao nove Univerzume izdišući, a ponovno stvarao druge Univerzume udišući. Ta razdoblja su se zvale Juge. Moderna znanost to naziva Velikim Praskom.
 
Bio sam u apsolutnoj, čistoj svijesti. Mogao sam vidjeti ili percipirati sve Velike Praskove ili Juge kako same sebe stvaraju i rastvaraju. Ušao sam u sve njih istovremeno. Vidio sam da svaki mali djelić kreacije ima moć stvaranja. Veoma je teško pokušavati objasniti to. Još uvijek nemam prave riječi za to.
 
Trebale su mi godine nakon povratka iz mog iskustva bliskog smrti da pokušam naći bilo kakve riječi za iskustvo Praznine. Sad vam mogu reći ovo: Praznina je manje od ničega, a ipak više od bilo čega što jest! Praznina je apsolutna nula; kaos koji formira sve mogućnosti. To je Apsolutna Svijest; puno više čak i od Inteligencije Univerzuma.
 
Praznina je vakuum ili ništavnost između svih fizičkih manifestacija. PROSTOR između atoma i njihovih komponenti. Moderna znanost je počela proučavati ovaj prostor između svega. Zovu ga Energija nulte točke.
 
Kad god ga probaju izmjeriti, instrumenti im odu izvan skale, ili u beskonačnost, da tako kažemo. Nemaju način da mjere beskonačnost.
 
Više je prostora Energije nulte točke u vašem vlastitom tijelu i Univerzumu nego bilo čega drugog!
 
Što mistici nazivaju Prazninom nije praznina. Ona je tako puna energije, drukčije vrste energije koja je stvorila sve što jesmo. Sve od Velikog Praska je vibracija, od prve Riječi, koja je prva vibracija. Biblijsko „Ja jesam“ stvarno ima znak upitnika nakon sebe. „Ja jesam – Što sam Ja?“ Tako da je kreacija Bog koji istražuje vlastito Jastvo kroz svaki zamisliv način, u neprestanom, beskonačnom traganju kroz svakog od nas.
 
Počeo sam uviđati, tijekom mog iskustva bliskog smrti, da sve što jeste je Jastvo, doslovno, tvoje Ja, moje Ja. Sve je veliko Ja. Zato Bog zna čak i kad list padne. To je moguće zato jer gdje god da ste, to je središte univerzuma. Bog je u tome i Bog je u Praznini.
 
Dok sam istraživao Prazninu i sve Juge ili kreacije, bio sam potpuno izvan vremena i prostora kakve poznajemo. U tom proširenom stanju spoznao sam da je kreacija stvar Apsolutne Čiste Svijesti, ili Boga, koji dolazi u Iskustvo Života kakvog poznajemo.
 
Sama Praznina je lišena iskustva. To je predživot, prije prve vibracije. Vrhovni Bog je više od Života i Smrti. Tako da i postoji više od Života i Smrti za iskustvo u ovom Univerzumu!
 
Kad sam spoznao to, bio sam gotov s Prazninom i htio sam se vratiti u ovu kreaciju ili Jugu. Činilo se prirodnim to napraviti. Tada sam se najednom vratio kroz drugo Svjetlo ili Veliki Prasak, čuvši još nekoliko baršunastih eksplozija.
 
Jahao sam na potoku svijesti nazad kroz cjelokupnu kreaciju, koja vožnja je to bila! Super grupe galaksija prošle su kroz mene s još više uvida.
 
Prošao sam kroz centar naše galaksije koji je crna rupa. Crne rupe su veliki procesori ili reciklatori Univerzuma.
 
Znate li što je s druge strane Crne Rupe? Mi smo; naša galaksija, koja je reprocesuirana iz drugog Svemira. U svojoj potpunoj energetskoj konfiguraciji, galaksija je izgledala kao nevjerojatan grad svjetala.
 
Sva energija ove strane Velikog Praska je svjetlost. Svaka subatomsk ačestica, atom, zvijezda, planeta, čak i sama svijest je izgrađena od svjetla i ima frekvenciju i/ili česticu. Svjetlo je živa stvar. Sve je izgrađeno od svjetla, čak i kamenje. Tako da je sve živo. Sve je izgrađeno od Svjetlosti Boga; sve je veoma inteligentno.
 
Dok sam jahao potok, u jednom trenutku sam mogao vidjeti golemu Svjetlost kako dolazi. Znao sam da je to Prva Svjetlost; svjetlosna matrica Višeg Ja našeg solarnog sistema. Tada je cijeli solarni sistem bio u Svjetlosti, praćen jednim od onih baršunastih eksplozija.
 
Mogao sam vidjeti svu energiju koju ovaj solarni sistem generira i to je nevjerovatan svjetlosni prizor! Mogao sam čuti muziku Sfera. Naš solarni sistem, kao i sva nebeska tijela, generiraju jedinstvenu matricu svjetla, zvuka i vibracijskih energija.
 
Napredne civilizacije iz drugih solarnih sistema mogu primjetiti život kakvog poznajemo u svemiru po vibracijskim ili energetskim matričnim zapisima.
 
To je dječja igra. Zemljino Čudo od djeteta (ljudska bića) stvaraju obilje zvuka upravo sada, kao djeca koja se igraju u dvorištu univerzuma.
 
Svjetlost mi je objasnila da nema smrti; mi smo besmrtna bića. Mi smo već i živi zauvijek! Spoznao sam da smo dio prirodnog živog sistema koji sam sebe reciklira zauvijek.
 
 
Nikad mi nije bilo rečeno da se moram vratiti. Jednostavno sam znao da hoću. To je bilo prirodno, iz onog što sam vidio tijekom mog iskustva bliskog smrti.
 
Ne znam koliko dugo sam bio sa Svjetlošću, u ljudskom vremenu. Ali došao je trenutak kad sam spoznao da su sva moja pitanja bila odgovorena i da je moj povratak blizu.
 
Kad kažem da su sva moja pitanja bila odgovorena, onda mislim baš to. Sva moja pitanja su bila odgovorena. Svaki čovjek ima drukčiji život i skup pitanja za istraživanje. Neka naša pitanja su Univerzalna, ali svako od nas istražuje ovu stvar koju zovemo Život na vlastiti, jedinstven način. Tako je i sa svim ostalim oblicima života, od planina do svakog lista na svakom drvetu.
 
I to je jako važno nama ostalima u ovom Univerzumu. Zato jer sve to doprinosi Široj Slici, punoći Života. Mi smo doslovno Bog koji istražuje Božje Jastvo u beskonačnom Plesu Života. Vaša jedinstvenost unapređuje čitav Život.
 
Kako sam počeo svoj povratak u životni ciklus, nikada mi nije palo na pamet, niti mi je rečeno da ću se vratiti u isto tijelo. To jednostavno nije bilo bitno. Imao sam puno povjerenje u Svjetlost i Životni proces. Kako se potok stapao s velikom Svjetlošću, tražio sam da nikada ne zaboravim otkrića i osjećaje onoga što sam naučio na drugoj strani.
 
Postojalo je „Da“. Činilo se kao poljubac u moju dušu.
 
Tada sam ponovo odveden nazad kroz Svjetlost, u vibracijsko područje. Cijeli se proces obrnuo, s još više mi datih informacija. Vratio sam se kući i dobio sam instrukcije, iz mog iskustva bliskog smrti, o mehanizmima reinkarnacije. Dobio sam odgovore na sva ta mala pitanja koja sam imao: „Kako ovo radi? Kako ono radi?“. Znao sam da ću biti reinkarniran.
 
Zemlja je veliki pretvarač energije i individualna svijest se širi iz nje u svakog od nas. Prvi put sam pomislio o sebi kao o čovjeku i bio sam sretan što sam to.
 
Iz onog što sam vidio, bio bih sretan da sam atom u ovom univerzumu. Atom. Stoga, to što smo ljudski dio Boga…to je najnevjerovatniji blagoslov.
 
To je blagoslov izvan naše najluđe procjene onog što bi blagoslov mogao biti. Za svakog od nas – biti ljudski dio ovog iskustva je izuzetno i veličanstveno. Svaki od nas, bez obzira gdje smo, iskvareni ili ne, je blagoslov ovoj planeti baš tu gdje jesmo.
 
Prošao sam kroz proces reinkarnacije očekujući da negdje budem beba. Ali dobio sam lekciju kako individualnost i svijest evoluiraju. Bio sam tako iznenađen kada sam otvorio oči. Ne znam zašto, jer sam razumio to, ali i dalje je takvo iznenađenje biti natrag u ovom tijelu, natrag u svojoj sobi s nekim tko plače iznad mene.
 
Bila je to medicinska sestra. Dala mi je sat i pol nakon što me našla mrtvog. Moje tijelo bilo je ukočeno i nefleksibilno. Otišla je u drugu sobu. Tada sam se probudio i vidio svjetlo izvana. Pokušao sam se dići da odem do njega, ali sam pao s kreveta. Medicinska sestra je čula glasan udarac, utrčala i vidjela me na podu.
 
Kada sam se oporavio, bio sam veoma iznenađen, štoviše, pun strahopoštovanja prema onome što mi se dogodilo tijekom mog iskustva bliskog smrti. Ispočetka, cjelokupna memorija puta, koju sada imam, nije bila tu. Nastavio sam iščezavati iz ovog svijeta i nastavio pitati: „Jesam li živ?“.
 
Ovaj svijet je više izgledao poput sna od onog. Unutar tri dana ponovo sam se osjećao normalno, bistrije, ali drukčije nego što sam se ikada u životu osjećao. Moje sjećanje o iskustvu bliskom smrti mi se vratilo kasnije.
 
Nisam mogao vidjeti ništa krivo ni s jednim ljudskim bićem kojeg sam ikada vidio. Prije toga sam stvarno osuđivao. Mislio sam da nešto nije u redu s velikim brojem ljudi, u biti mislio sam da sa svima nije nešto u redu osim sa mnom. Ali sve mi je to sjelo na svoje mjesto.
 
Otprilike tri mjeseca kasnije, prijatelj mi je rekao da bih trebao ići na pretrage, pa sam otišao po nalaze . Stvarno sam se osjećao dobro, pa sam se bojao da ću dobiti loše vijesti. Sjećam se doktora u ordinaciji kako gleda u nalaze od prije i sad, govoreći: „Pa, sada tu nema ničega“. Rekao sam: „Stvarno, to mora biti čudo“. Odgovorio je: „Ne, takve stvari se događaju; zovu se spontane remisije.“ Djelovao je vrlo neimpresioniran. Ali tu je bilo čudo i ja sam bio zaprepašten, iako nitko drugi nije.
 
Tokom mog iskustva bliskog smrti imao sam silazak u ono što bismo mogli nazvati Pakao, i bilo je jako iznenađujuće. Nisam vidio Sotonu ili zlo. Moj silazak u Pakao bio je silazak u svačiju posebno ljudsku bijedu, neznanje i mrak neznanja.
 
Činilo se kao jadna vječnost. Ali svaka od miliona duša koje su me okruživale imale su malu zvijezdu svjetla uvijek dostupnu. Ali nitko nije obraćao pažnju na to. Bili su toliko zaokupljeni svojom tugom, traumama i jadom. Ali nakon onoga što se činilo vječnošću, počeo sam zvati tu Svjetlost, kao dijete koje zove roditelja u pomoć.
 
Tada se Svjetlost otvorila i formirala tunel koji je došao točno do mene i izolirao me od svog tog straha i patnje, onoga što je u biti Pakao. Pa je ono što učimo to da se primimo za ruke, da budemo zajedno. Vrata Pakla su sada otvorena. Mi ćemo se povezati, primiti za ruke i išetati iz Pakla zajedno. Svjetlost mi je prišla i pretvorila se u golemog zlatnog anđela. Pitao sam: „Jesi li ti anđeo smrti?“. Izrazilo mi je da je to moja Nadduša, moja matrica Višeg Ja, super drevni dio nas samih. Tada sam odveden u Svetlost.
 
Uskoro će naša znanost kvantificirati duh. Neće li to biti predivno? Dolazimo do uređaja sada koji su osjetljivi na suptilnu ili spiritualnu energiju. Fizičari koriste atomske sudarače da razbiju atom da vide od čega su napravljeni. Došli su do kvarkova i svega tog drugog.
 
Dakle, jednog dana će doći do sićušne materije koja drži sve to zajedno i morat će je nazvati… Bog. Mi tek počinjemo shvaćati da mi također kreiramo dok idemo.
 
Kako sam vidio vječnost, došao sam u područje, tijekom mog iskustva bliskog smrti, u kome postoji točka u kojoj prevazilazimo svo znanje i počinjemo sa stvaranjem slijedećeg fraktala, slijedećeg nivoa. Mi imamo moć da stvaramo dok istražujemo. I to je Bog koji širi sebe kroz nas.
 
Od mog povratka iskusio sam Svjetlost spontano i naučio kako da dospijem u taj prostor skoro svaki put u mojoj meditaciji. Svaki od vas to može. Ne morate umrijeti ili imati iskustvo blisko smrti da biste to napravili.
 
To je unutar vaše opreme; za to ste već spojeni, pripremljeni. Tijelo je najveličanstvenije biće Svjetlosti koje postoji. Tijelo je univerzum nevjerovatnog Svjetla. Duh nas ne gura da se riješimo ovog tijela. To nije ono što se događa. Prestanite pokušavati postati Bog; Bog postaje vi. Ovdje.
 
Pitao sam Boga: „Koja je najbolja religija na planeti? Koja je ispravna?“ I Vrhovni Bog mi je odgovorio s velikom ljubavlju: „Nije me briga.“ Bila je to nevjerojatna milost. Kad je Vrhovni Bog rekao: „Nije me briga“, odmah sam shvatio da je na nama da nas bude briga. Važno je to, jer mi smo brižna bića. Važno je nama i tu je gdje je važno.
 
Ono što imate je energijska formula u duhovnosti. Vrhovnog Boga ne zanima jeste li protestant, budist ili bilo šta drugo. Sve je to cvjetajući aspekt cjeline. Želim da sve religije to shvate i puste jedni druge na miru. Nije to kraj svake religije, nego pričamo o istom Bogu. Živi i pusti da živi. Svako ima drukčiji pogled. I sve se to dodaje široj slici; sve je to važno.
 
Prešao sam na drugu stranu s dosta strahova o toksičnom otpadu, nuklearnim projektilima, populacijskom eksplozijom, kišnim šumama. Vratio sam se voleći svaki pojedini problem. Volim nuklearni otpad. Volim gljivasti oblak; to je najsvetija mandala koju smo manifestirali do sada, kao arhetip. Ona, više nego ijedna religija ili filozofija, nas je spojila zajedno, na novi nivo svijesti. Znajući da možda možemo dići planetu u zrak pedesetak puta, ili 500, napokon shvaćamo da smo možda svi tu zajedno, sada.
 
Morale su eksplodirati bombe da bi nam došlo. Tada smo počeli govoriti: „Ne treba nam ovo više“. Sada samo zapravo u sigurnijem svijetu nego ikad i postat će još sigurniji.
 
Tako da sam se vratio iz mog iskustva bliskog smrti voleći toksični otpad, jer nas je spojio. Ove stvari su tako velike. Kao što bi Peter Russell mogao reći – ovi problemi su „veličine duše“. Imamo li odgovore veličine duše? DA!
 
Sječa kišnih šuma će se usporiti i kroz pedeset godina biće više stabala na ovoj planeti nego ikad prije. Ako ste u ekologiji, idite za tim; vi ste dio sistema koji postaje svjestan. Idite za tim svim svojim mogućnostima, ali nemojte biti depresivni. Dio je to veće stvari.
 
Zemlja je u procesu domestificiranja same sebe. Nikada više neće biti tako divlje mjesto kao što je nekad bila. Bit će velikih mjesta divljine, rezervata u kojima priroda uspjeva.
 
Vrtlarstvo i rezervati biće stvar budućnosti. Populacijski porast dolazi veoma blizu optimalnom rasponu energija da prouzrokuje pomak u svijesti. Taj pomak u svijesti promijenit će politiku, novac, energiju.
 
Nakon umiranja, prolazeći kroz moje iskustvo blisko smrti, i vraćajući se, stvarno poštujem život i smrt. U našim DNA eksperimentima moguće da smo otvorili vrata velikoj tajni. Uskoro ćemo moći živjeti koliko god želimo u ovom tijelu.
 
Nakon življenja 150 godina, ili slično, postojat će intuitivni osjećaj duše da promijeni kanal. Življenje u istom tijelu zauvijek nije kreativno poput reinkarnacije, poput prijenosa energije u ovom nevjerojatnom viru energije u kojem smo.
 
Mi ćemo zapravo vidjeti mudrost života i smrti i uživati u njima. Kako sada stoje stvari, već živimo zauvijek.
 
Ovo tijelo u kojem ste je živo večno. Dolazi iz neprestanog toka života, idući unatrag do Velikog praska i dalje.
 
Ovo tijelo daje život slijedećem životu u gustoj i suptilnoj energiji.
 
Ovo tijelo već je živo zauvijek.
 
 
 
autor: Mellen-Thomas Benedict
www.Vestinet.rs
Preuzeto sa: http://www.vestinet.rs/pogledi/bog-postoji-ispovest-coveka-koji-je-sreo-boga-u-centralnom-univerzumu