Početak samoprihvaćanja
Iskreno, nemam pojma o crtanju. No, to me nije sprečavalo da se okušam u pojednostavljenim eksperimentima olovkom, tušem, ugljenom i kredom. Najčešće bih pokušao (naglasak na pokušao) kopirati neke druge umjetnike, poput Ignjata Joba, ili bih mašti pustio na volju.
Tako je nastala serija likova zgrčenih ljudi. Pomalo apolonski, mišićavi, sklupčani, kao da su im potkresana krila. Tek kasnije shvatio sam da sve to odaje moje unutarnje stanje - samoću, melankoliju, potisnute osjećaje…
Najdraža slika bila mi je Jobov prikaz Tina Ujevića, kako samotno tumara praznim gradom. Pribojavao sam se te slike, jednako kao što sam je i volio. Bojao sam se da ću završiti poput tog samotnog lika.
A usamljenost i jest zapravo bila odraz mog tadašnjeg stanja, a najgora vrsta usamljenosti bila je ona kada bih se našao u društvu ljudi s kojima nisam imao ništa sličnog. Tada bi mi se opcija samotnog tumaranja pustim ulicama činila kao bolji odabir.
Kontemplirao sam nad tim mojim amaterskim crtežima - što li sve otkrivaju o meni samom? I vidio bih čovjeka koji može puno toga dati, samo kad bi se oslobodio te zgrčene poze.
Iako slobodnih ruku, čvrsto je obujmio svoje tijelo, skrivajući ga, štiteći, braneći od vanjskog svijeta, ali i samog sebe - svojih instikata, želja i osjećaja.
Vidio sam čovjeka velikog potencijala, senzibilnog i u jednakoj mjeri snažnog.
Bili su to počeci samoprihvaćanja.
Autor: Daniel Postružin