Indigo - fenomen koji je pokrenuo Hrvatsku

Za mnoge sposobnosti koje su im bile svojstvene i prirodne (poput izrazitog osjećanja tuđeg stanja, lucidnih snova, astralnih projekcija, viđenja eteričnog svijeta i elementarnih bića, suosjećanja…) smatrali su da ih i drugi posjeduju. Otkriće da tome nije tako uzrokovalo je prvo razočarenje. Neuklapanje u ovaj sistem i spoznaja "da stvari baš i nisu onakve kakve bi trebale biti" su bile drugo razočarenje.

Postojao je samo vanjski svijet nasuprot njihovom unutarnjem svijetu i golemi procijep koji je ta dva svijeta razdvajao.
Indigovci su ti koji će pomoći u impregnaciji prostora ove planete kako bi se u nju napokon mogla utemeljiti nova stvarnost. Indigovci vuku užad realnosti novog doba. Ostalo je još samo 20 metara. Samo toliko.

No nešto se zasigurno pomaknulo u kolektivnoj svijesti. U istoj godini imali smo izdavanje knjige "Indigo djeca", zatim gradnju labirinta na zagrebačkom Jarunu od strane indigo djece te osnivanje udruge Indigo svijet. Zgodan sinkronicitet.
O tome se odjednom puno priča, a snimaju se i TV emisije. U jednoj takvoj sam, na nagovor producenata, osobno sudjelovao. No to je bilo žalosno iskustvo nakon kojeg sam shvatio da je možda bolje držati se po strani.

Prijateljica Tatjana, koja je u toj emisiji bila sa mnom, nakon snimanja me odvezla u prvi kafić. Suze su mi doslovno curile od spoznaje koliko je sve to ispalo banalizirano. Sjećam se da je tamo bila i Monika. Monika i ja smo se nakon snimanja pogledali u potpunoj tišini. Riječi nisu bile potrebne. Bio je to susret dviju duša koje su znale istinu i koje su prošle osobnu kalvariju. Bila je to telepatska komunikacija.

No samo koji trenutak prije moj pogled se susreo s jednim posve drugačijim pogledom voditeljice, koja je usred snimanja ostala u čudu širom razjapljenih ustiju, prazna i nemoćna da mi postavi naredno pitanje, a radi čega se moralo prekinuti snimanje.

Znam samo da me u jednom trenutku kamera snimala kako nadahnuto pričam o svom životu, a kada je trebalo uslijediti slijedeće pitanje voditeljice, ona se potpuno blokirala. Što je to vidjela u mojim očima i što se događalo u njenoj glavi, ostat će tajna.

Magdalena je doviknula- "Eto vidite! Ovako vam indigo djeca utječu na svijet, ostavljaju vas bez riječi. No, vi ćete , naravno, ovaj dio izrezati i izmontirati kao da se ništa nije dogodilo, jel' tako?".

Voditeljica je polutrkom nestala u garderobi, a među publikom i gostima emisije nastalo je glasno komešanje. Ja sam sjedio u tišini pitajući se što se točno dogodilo.

Po nastavku snimanja kamera me, dakako, zaobišla. Izgleda da voditeljica nije bila dorasla niti ovoj temi, niti nama ozbiljnijim gostima. Rekao bih da su organizatori emisije samo htjeli pružiti nešto što je u modi, nešto što će zabaviti gledatelje, a nisu očekivali stvarnu i živuću energiju koja je u mnogima od nas godinama bila potiskivana. U emisiji se dogodilo još nekoliko gafova koji su ovu temu, ali i duhovnost kao takvu, sveli na dječju igrariju. Mi, sudionici, smo ostali razočarani.

Narednih dana bio sam vrlo potišten. Sva besmislenost svijeta obrušila se na mene, proganjale su me misli o tim ljudima iz show biza koji dobro žive, producentima, managerima i voditeljima. Svi se tako lijepo snalaze u životu, troše lovu i uživaju, a sve što ja imam je patnja. I nemam posao, to je sigurno.

A ti ljudi imaju toliku moć u svojim rukama, a s time ne rade gotovo ništa jer nemaju senzibilnost i spoznaju, nemaju duhovne motive. Oni spavaju.
Istina, mogao sam biti zahvalan što se ova tema uopće i pojavila na televiziji, i prepoznati to kao dobar znak (što je i bio). No tih dana jednostavno nisam bio sposoban biti "dobar i duhovan". Duša mi je plakala. I bio sam prokleto ljut.

Na televiziji sam nastupio još samo jednom prilikom. Bila je riječ o prezentaciji moje metode meditacije uz pomoć brainwave glazbe u kombinaciji s kristalima. Iako je ovaj nastup bio potpuno drugačijeg karaktera i prošao je u redu, nisam se dobro osjećao nakon snimanja. Zvali su me još desetak puta u razne radio i TV emisije, ali uredno sam odbijao sve pozive. Mnogi to nisu mogli shvatiti, jer ako ništa drugo, mogao sam to iskorititi kao besplatnu reklamu za moj rad. No pravi razlog mog odbijanja moći će istinski shvatiti samo hipersenzibilni ljudi, poput dr. Đure Despota koji je također odbijao javne nastupe iz razloga što se u takvim situacijama događa izrazita izmjena energije, koja na senzibilnu osobu može djelovati štetno. Opisao bih to kao osjećaj jakog stresa, kao da vam iz sistema curi cjelokupna energija. Ne radi se samo o nekakvoj bezazlenoj tremi, već je riječ o izmjeni aurične energije sa svim gledateljima, bez obzira radi li se o živoj ili montiranoj snimci. Gubitak energije može se početi osjećati čak i danima prije stvarnog TV i radio snimanja, a ovo vrijedi i za bilo koje druge nastupe poput prodaje na sajmovima i sličnim situacijama gdje dolazi do velike interakcije s drugim ljudima.
Ja volim reći kako se nešto na astralu već unaprijed dogodilo, a tek zatim manifestiralo na fizičkom planu.
Ovaj problem gubitka energije kroz kontakte, telefonski razgovor, čak i e-mailove zahtijeva zasebno poglavlje, pa stoga za sada neću ulaziti u detalje.

Nakon spomenute emisije na temu indigo djece moj telefon je gotovo neprestano zvonio. Iako je po mojoj procjeni kvaliteta emisije bila niska, ljudi su ovo ipak prepoznali. Očajni roditelji indigo djece zvali su u pomoć. Njihovo dijete je indigo, školski sustav ne zna se nositi s njime, dijete pati itd.
Neku od te djece sam osobno upoznao i svjedočio njihovim telepatskim sposobnostima, sjećanju na prošle živote (jedno dijete je mami reklo "kako me poznaje od prije"), opčinjenošću kristalima itd.
Razgovarao sam i s učiteljima i profesorima koji su itekako bili svjesni postojanja indigo djece, ali su im ruke bile "vezane". Moglo se tada, a i još uvijek se može, napraviti puno toga, ali trenutna praksa je takva da je školski sustav jednostavno orijentiran "na lijevu polovicu mozga" i one "normalne". Stoga je moj savjet da roditelji koji imaju nadarenu i senzibilnu djecu pokušaju sa alternativnim školama. Doduše, mogući problem se nameće kod odabira srednje škole, jer može doći do "sudara dva sistema" i šoka za dijete koje možda neće biti dobro pripremljeno za klasični srednjoškolski režim rada i vibraciju profesora. Dijete se do odabira škole nipošto ne bi trebalo pod svaku cijenu "cijepiti protiv neduhovne okoline" već ga treba pomalo uključivati u vrtić, druženje s ostalom djecom itd.

Razumijem da mnogi roditelji koji se bave duhovnošću žele nešto posebno za svoje dijete i da uočavaju velike nedostatke u trenutnom obrazovnom sustavu, ali ipak valja pripaziti da se ne napravi još veća šteta. Svjedočio sam problemu koji se događao kod moje poznanice čiji je tadašnji suprug, inače zagriženi vegetarijanac, oštećivao njihovo dijete silnom kontrolom, apsolutnom zabranom slatkiša, mesa itd.

Takva djeca su rastrgana i ispunjena krivnjom, jer kod djeda i bake često nemaju nikakvih zabrana te na blagi poticaj iskazuju potrebu za mesom i slatkišima. Moje je mišljenje da se, po pitanju hrane, djetetu ne treba ništa nametati shodno našem osobnom sustavu vrijednosti (npr. vegetarijanstvo), već ga uključivati u odluke.

S druge strane, dijete definitivno može preživjeti i razvijati se na isključivo vegetarijanskoj prehrani. Budite senzibilni i osluškujte svoje dijete prije svake odluke.

Dan danas u Hrvatskoj ne postoji neka institucija ili priznati odjel koji bi se na adekvatan način bavio ovim stvarnim fenomenom, hajdemo to čisto okvirno nazvati fenomenom indigo djece. Zašto se uopće i treba baviti s indigo djecom, što to nije u redu s njima, zašto su neprilagođena itd. su teme koje su bolje obrađene u nekim drugim knjigama, a ono što ja trenutno želim je dotaknuti "tamnu" stranu indigo fenomena koju sam primijetio kod odraslih indigovaca.
Gotovo da i nisam upoznao osobu koja se smatra indigom, a koja se nije osjećala otuđenom i usamljenom. Tu otuđenost, kao dio kolektivnog sna, u nekoj mjeri osjećaju sva ljudska bića (to zovemo ego identitetom, osjećajem odijeljenosti), no možemo reći da indigo generaciju, zbog urođene senzibilnosti, to kao da pogađa daleko jače.

Otuđenost vapi za pripadanjem. Spoznaja da na ovom svijetu ipak postoje osobe slične njima bila je za indigovce veliko otkriće.

Osobno sam proživljavao višegodišnju frustraciju nedostatka sugovornika o temi duhovnosti, vegetarijanstvu i slično. Možda će vam se činiti čudnim, ali prije dvadesetak godina malo se ljudi bavilo samorazvojem i nije postojalo mnogo duhovnih tehnika, radionica i specijaliziranih trgovina hranom.

Stoga je nekolicina nas organizirala zajedničke susrete i specijalizirani web forum, koji su nudili nadu u nešto lijepo i dobro. I bilo je lijepo, barem jedno vrijeme. Međutim, ispostavilo se da je dosta sudionika pronašlo odličan izgovor da opravda svoje nepotpune živote. Indigo je postalo nešto u modi i odjednom je gotovo cool biti malo pomaknut, neuzemljen i "vidovit".

Shvatio sam da većina tih ljudi nema pojma o tome što se zapravo događa, ali da ih to ne sprečava da na sav glas viču o tome kako su napokon spoznali tko su zaista i što im je činiti. Pomalo sam se plašio te arogancije koja je uzimala maha. Osjećao sam i krivnju jer sam osnivanjem web foruma stvorio platformu gdje se mogu skupljati svakakvi ljudi, narušavajući njegovu pravu bit. U pozadini svega bilo je suviše prepotentnosti i hladnoće. Indigo je postalo društvo izabranih i normalno da je dio javnosti tih godina općenito reagirao s ismijavanjem.

Nakon što je jedna vrlo mlada djevojka s našeg foruma izvršila samoubojstvo, u meni se potaknulo preispitivanje o daljnjoj smislenosti (p)održavanja foruma. Shvatio sam da u tom virtualnom svijetu pristup imaju i psihički ozbiljno bolesni ljudi, poput ove djevojke koja je patila od shizofrenije, a koja je pod izlikom da je indigo dijete odbijala piti lijekove i slijediti upute doktora. Umjesto toga, vodstvo je tražila na forumu. U startu sam se ogradio od tog slučaja, no neki su se voljeli "igrati doktora". Djevojku su tako upućivali da radi ovu ili onu tehniku, poticali njenu "posebnost" itd. Mi administratori nismo se miješali u konverzacije članova, iako smo naslućivali da mnogi od njih nemaju pojma o čemu pričaju.

Majku preminule djevojke sam igrom slučaja kasnije sreo na jednoj radionici. Doslovno me molila da ne ukidam forum i naglašavala kako joj je forum bio i još uvijek jest od velike važnosti. Istina, tamo je bilo divnih ljudi, dogodile su se i velike ljubavi, razmjenjivala iskustva, ali mene je slučaj ove nesretne žene potaknuo da krenem u drugom smjeru.

Ukratko, razočarao sam se u duh većine indigo ljudi koje sam u to vrijeme sretao. Naivno sam vjerovao kako ćemo stvoriti krug istinske čistoće i dobrih namjera, gdje ćemo jasno i objektivno sagledavati sami sebe, i boriti se za istinski samonapredak, ali i ljudski veseliti, poput malene djece.

Odlučio sam stoga forum prepustiti kolegici Tatjani. Za potvrdu svojih tvrdnji logirao sam se pod nepoznatim imenom i malo "potpirio vatru", glumeći da sam netko tko nema pojma o duhovnim stvarima i propitkivao samodopadnu "posebnost" ostalih članova foruma.
Ekipa je, ne znajući s kim imaju posla, suviše olako zagrizla mamac i uz žučne reakcije željela me (odnosno moj alter ego) izbaciti s foruma.

Ovo je bila potvrda da se energija foruma "otela kontroli" i da se moj životni pravac mora usmjeriti na nešto ozbiljnije. Povukao sam se i nastavio sa samostalnim istraživanjima i pisanjem prve knjige.

Danas kada razmišljam, osjećam da mi je to bio jedan od pametnijih poteza. Zdravlje mi se počelo narušavati jer sam financijski jedva krpao kraj s krajem, a energija foruma i silni telefonski pozivi dodatno su me trošili.

S odlukom da želim iskusiti trajni mir, a i riješiti pitanje samozaposlenja (kao simbola "bivanja u svijetu") pokrenula se lavina daljnjih spoznaja. Korak po korak sam shvatio da ne postoji istinska nepravda i da je u biti sve onako kako treba biti.
Uvid da ne trebam spašavati nikoga i da slobodno mogu skinuti teret tuđih briga sa svojih leđa, osim doslovce uspravnijeg hoda dalo mi je potpuniji i slobodniji osjećaj unutar mog bića. Do tada sam vjerovao kako moram patiti kako bih pomogao svijetu. To uvjerenje zamijenilo je uvjerenje da želim biti istinski sretan. Iako mnogi u svijetu pate, ja smijem biti sretan. Nije nužno da budem solidaran i jednako osjećam tu patnju. Iz spužve koja je upijala nečistoću svijeta poželio sam postati sličniji kristalu koji isijava svjetlost. To je za mene bila nevjerojatna prekretnica.

Neke od uzroka ovog programa pronašao sam u prijašnjim životima, gdje se patnja kao sredstvo duhovnog rada podrazumijevala. Nadalje, i već vidim kako većina vas ovdje koluta očima, ja imam direktno sjećanje na Kristovo raspeće. Zapravo, poznajem nekoliko ljudi u Hrvatskoj koji su u jednom od prošlih života također bili tamo, a jedan manji dio njih se toga više ne sjeća. Muka Učitelja na mene je imala višestoljetno djelovanje. To je tuga koju poznaju samo roditelji koji izgube svoju djecu. No u ovom sam životu napokon dobio priliku razriješiti tu tugu i čisto za informaciju – Isus je dobro, živ je i zdrav, ali vrlo zaposlen na eteričkim ravnima.

Pazite, ovo su dva potpuno različita koncepta. Spužva ima funkciju upijanja tuđe karme i to, vjerujte mi, nije nimalo zabavno. Kristal, s druge strane, sa svima dijeli svoju pravu prirodu. Ukoliko na sebe, poput pravog kristala, slučajno navučeš neke tuđe, niže, frekvencije, relativno ih je lako očistiti. No spužva je poput kontejnera – s vremenom jako oteža. Ta "otežalost" neizbježno rezultira mrzovoljom. No upravo je ta mrzovolja, uz kronični umor i prenaprezanje, ponekad pokretač duboke i suštinske unutarnje promjene.

Ideja da su indigo osobe spasitelji svijeta činila mi se kao zamka ega. Osoba koja je, s jedne strane, godinama bila potištena, nedorečena i usamljena odjednom dobija krila. Dobija viziju svoje uloge u ovom procesu, nailazi na ljude slične sebi i.... svi parametri za osnivanje nove religije su prisutni. Web forum je vrvio ljudima koji su ponosno izjavljivali kako su drugačiji i bolji od ostalih. Pitanje "drugačijeg" nije upitno, ali to "bolji od drugih" izaziva moj komentar. Ideja samovažnosti može biti zgodna hrana za ego, ali daleko je to još od istinskog majstorstva. Majstor se ne razmeće i nema potrebu za pohvalama. Čak mu nije bitno je li netko prepoznao njegovu ulogu i važnost. Majstor je sposoban odvojiti se od identiteta i ega, te na taj način služiti kao čisti i protočni instrument Svjetlosti. On je svjestan zamki ega i stoga se ne veže za uloge, zasluge i ponos jer njegov rad se podrazumijeva sam po sebi. Služenje je dio njegove prirode i oko toga ne želi raditi veliku pompu.

No, ipak, medijska popraćenost indigo fenomena bila je od izuzetne važnosti. Vizionari novog svijeta doslovce utiru put kojim je ostatak čovječanstva tek krenuo. Ali napominjem, služenje je naša priroda. Izjave poput "ja sam bolji od drugih, jer znate, ja vam vidim anđele i čakre" ovdje nemaju što raditi. Viđenje nefizičkih razina isto tako se podrazumijeva. Što je tu posebno? Svatko ima sposobnost takvog viđenja i samo je pitanje ide li osoba za njenim razvijanjem. Viđenje ionako nije uvjet služenja. Čisto srce, s druge strane, daleko je korisnije "oruđe".

Danas kad o tome razmišljam uviđam kako je velika većina ljudi koji su se okupljali na forumu zaista bila duhovno nadprosječna, ali bez uzemljenosti i jasnih životnih ciljeva, u prevelikom otporu životu.

Uloga indigo osobe često je uključivala suprotstavljanje i borbu. Na napad "demona" on će reagirati obranom ili napadom. No postoji i drugi način. Ukoliko ste, poput mene, umorni od ovog puta, možda će vas zainteresirati ideja o predavanju i odustajanju od borbe. To je put kojim je, između ostalih, kročio Krist. Mač i dalje ostaje naše oružje, ali ovaj put mač nije fizičko oružje, već simbol nove razine svijesti s koje djelujemo.

Autor: Daniel Postružin
Svi članci autora: http://indigo-svijet.hr/clanci/dnevnik-indigo-djeteta/
Autorova usluga očitanja duše: http://indigo-svijet.hr/proizvodi/usluge/ocitanje-misije-duse/ocitanje-misije-duse-412/